Rusija: Turizam na Bajkalu

(ON)

S obzirom da zbog zgusnutog rasporeda nismo imali vremena provesti više dana na Bajkalskom jezeru kao što smo inicijalno planirali, duh Bajkala smo odlučili iskusiti u Irkutsku najbližem mjestu Listvyanka. Tko god je bio malo duže na Bajkalu odmah će reći da nije Listvyanka autentični Bajkal, uostalom to su nam i u vlaku rekli, ali mi jednostavno nismo imali vremena za nešto više. Listvyanka je preturistička, otamo kreću ture ronioca, planinara, ljubitelja extremnih sportova i ima previše restorana i hotela svi su uporno ponavljali. Mladi gospodin iz vlaka nam je dao savjet za malo bolju alternativu ne previše udaljenu, ali dovoljno dobru - mjesto imena Boljšoe Katy (Big Cat), na pola sata brodom od Listvyanke. Budući da prognoza nije previše obećavala, oblačno-kišni dan radije smo provodili u civiliziranijem mjestu, tako da smo odmah ujutro odlučili da ćemo prave ljepote divljeg Bajkalskog jezera upoznavati drugi put, ovaj put ćemo to odraditi na turistički način.



S kartama za Raketu u džepu uzeli smo rani autobus do luke Irkutsk i specijalno pristanište Rakete, preduhitrivši i prve ranoranioce u njihovom prijevozu na posao. Stigli smo prerano i daleko prvi na pristanište koje je u turističkim vodičima opisano kao zabavni park i mjesto za razonodu. Ovdje smo bili već drugi put i nikako se nismo mogli unijeti u duh zabave tog mjesta koje je prije sličilo zen centru za meditaciju nego zabavnom parku, ali dobro nećemo se miješati u posao Irkutskoj turističkoj zajednici.
Oko devet sati pred samo lansiranje Rakete prema Bajkalu skupila se grupica ljudi ispred jednog od dva specijalna molića za ovaj brod u iščekivanju tete koja će nam pregledati karte i pustiti nas unutra. Ispred broda se pojavio i službenik u uniformi s tipično velikom ruskom vojničkom šapkom koji je ozbiljnog izraza lica pratio ukrcavanje putnika u hidrogliser pojačavši svečanost lansiranja Rakete.

Iako se Raketa vanjskim aerodinamičnim izgledom dosta dobro držala, unutrašnjost već neko vrijeme nije pratila modne trendove, vjerojatno tamo negdje od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oblačno i maglovito vrijeme, predivan pogled na grad iz Rakete o kom su nam svi pričali onemogućavali su nam i zamagljeni prozori koji su takvi bili što zbog vlage u zraku, što zbog dotrajalosti materijala od kojeg su izrađeni. Nakon uzbuđenja kod početnog ubrzanja hidroglisera i postizanja karakterističnog nagiba, gledanje u mliječno bijelu izmaglicu nas je uspavalo pa smo kljucali sljedećih pola sata dok nas nije probudilo prvo pristajanje. Čuli smo povike ruskih mornara i smijeh. Preplašeno smo izletili van gledajući kako se udaljavamo od malog ribarskog mjestašca i pristaništa s 5-6 brodica i pitali ženu koja je na palubi uživala u svježini Bajkalskog zraka - "Listvyanka?" . "Njet, njet ... čerez petnajst minut" odgovorila nam je smirujućim glasom i pogledom. Odlučili smo i mi ostati na palubi unatoč oblačnom i vjetrovitom vremenu. Polako smo se opet udaljili od kopna tako da smo ga jedva vidjeli i oko nas se na tren svugdje unaokolo mreškalo ogromno bajkalko jezero. Ukoliko ne bi zastao na ponekoj osamljenoj brodici u daljini, pogled bi nam se gubio daleko negdje između vodene površine i magle koja je zajedno s oblacima natkrila Bajkal. Nedugo zatim se ponovo ukazalo kopno i vidjeli smo konačno Listvyanku. Oblaci i magla su se brzo izmjenjivali na horizontu zbog očito intenzivnih zračnih strujanja nad jezerom. Na pristanište smo izašli preko jednog drugog broda i dočekala nas je scena turističkog mjesta koje je tek kretalo u novi turistički dan. Štandovi sa suvenirima su se tek raspakiravali i na njima se moglo naći svega od ranih kineskih drangulija tipa umjetnih zmija, skakavaca, preko navodnih kristala i kamenja s područja bajkala, buryatskih figurica i tradicionalonih sitnih pomagala, pa do raznih figurica i geometrijskih tijela izrađenih od cedrovine. Malo smo se raspitali za cijene, na što su nam gospođe pažnju skrenule na bajkalasko kamenje i kristale uz objašnjenje za što je koji izrazito dobar i koji mu je učinak. Nakon što smo obišli više štandova s identičnim kopijama ovih kamenih figurica i nakon što smo u glavi pomnožili količinu figurica na pojedinom štandu s ponuđenom cijenom, zaključili smo da nismo dovoljno dobra klijentela za ove prebogate gospođe i nastavili dalje našim putem.
Iako je se u gradu odmah moglo primijetiti relativno dosta smještaja koji se nude turistima od modernih hotela, lijepo uređenih drvenih koliba, pa čak do mongolskih yurti, da li zbog oblačnog vremena ili zbog preranog doba dana turističku vrevu Listvyanke o kojoj su svi pričali ipak nismo doživjeli.

Procijenivši da nam neće trebati više od 15 minuta, odlučili smo prohodati cijelo mjesto uz obalu. Uz betoniranu obalu nailazili smo na turiste koji bi se u parovima šetali i pozirali za fotografiranje, te domaće stanovništvo koje je obavljalo svakodnevne poslove u vidu dnevne kupovine ili uređivanja svojih domova. Nakon što smo naišli na grupicu mladih turista koji su se u kupaćim kostimima hrabro približavali obali jezera i jedan po jedan se u njega uranjalli nakon čega bi desetak sekundi kasnije kao katapultirani iskakali na kopno, spustili smo se do jezera i zamočili ruke zaključivši "Pa i nije tako hladno ..." međutim iako je bilo ljeto nismo se odvažili komfor naše odjeće dugih rukava i nogavica zamijeniti za svježinu Bajkalskog jezera.

Pronašavši restoran koji nam se izvana svidio odlučili smo probati specijalitete Bajkala pogotovo od najpoznatije Bajkalske ribe Omula. Posebno smo ostali oduševljeni filetiranom ribom iz obitelji lososa engleskog nazova Grayling omotanu u sjemenke sibirskog cedra koju smo preporučili dvojici Španjolaca koje smo sreli ranije u vlaku do Tomska i koji su muku mučili s menijem na ćirilici.

Natrag smo se odlučili vratiti maršrutkom koja je vozila po principu "kad se napuni krećemo" što je bilo puno češće od Rakete kojom smo došli. Na putu natrag naletili smo na francuski par iz našeg hostela koji su očito imali u planu istu rutu kao i mi.
Nekih sat vremena puta do Irkutska maršrutku smo dijelili s grupom mladih lokalaca i njihovim psom koji su neodoljivo zračili energijom ljubitelja prirode i ponosa na ljepote Bajkala. Možda zbog uobičajenog prijezira takvih ljudi prema turistima komunikaciju dublju od klimanja glavom i skrivenih mjerakanja pogledom nismo uspostavili. Kao posljednje putnike maršrutka nas je iskrcala u centru blizu glavne tržnice koja je sada vrvila ljudima. Ovdje se nudilo svašta počevši s običnim povrćem koje se sreće u svim dijelovima svijeta, zatim ogromne, ali zaista ogromne količine raznih bobica kojima je Bajkalska klima očito pogodovala, pa sve do raznih oblika cedrovih sjemenki: ovogodišnjih, prošlogodišnjih, u šišarkama, hladno prešanih u ulje .... Ovdje smo isprobali "sjer" smolastu preteču žvakaćih guma koja se dobija kuhanjem smole. Osim što ima povoljne učinke na zdravlje, kako nam je objasnila ljubazna prodavačica, okus je iznenađujuće osvježavajući i ostaje u ustima još satima nakon što prožvakani sadržaj ispljunete. Ovaj osvježavajući učinak nismo uspjeli isprati ni ruskim kvasom kojeg smo se također odlučili isprobati prije nego što odemo iz Rusije.

Prepuni dojmova s tržnice uputili smo se natrag u naš hostel gdje smo ostajali do navečer kad nam je kretao vlak.
Tamo nas je dočekao razgovorljivi Vladimir iz Vladivostoka koji je u Irkutsk došao na koncert svog omiljenog banda "Fear factory". S obzirom da i sam obožava putovati zanimalo ga je sve o našem putu i gdje smo do sada putovali općenito i da li mu možemo preporučiti neku destinaciju, a on je nama preporučio Sjevernu Koreju. S Vladimirom nismo doživjeli ruski efekt jer je odmah bio ljubazan i srdačan, ali nam ga je pokušao objasniti jednostavnim riječima "Takvi su vam Rusi ... oni se nemaju naviku smiješiti, ali dat će vam sve što imaju". Vladimir je odjurio na koncert i zaželio nam sve najbolje na našem putu a mi se ponovo susrećemo s našim poznanicima Francuzima i u razgovoru saznajemo da smo u istom vagonu, međutim oni još moraju obaviti nešto u gradu prije polaska pa se pozdravljamo do viđenja u vlaku.

Još kratko vrijeme iskorištavamo blagodati civilizacije, pakiramo svježe oprano i osušeno rublje, javljamo se svojima, provjeravamo prtljagu i pomalo sa strepnjom s kim ćemo dijeliti kupe sljedećih 36 sati do Ulanbatora koračamo prema vlaku.

-------------------

(ONA)

Rano buđenje, polazak na bus i onda raketa do najbližeg mjesta na baikalskom jezeru: Listvyanka. Kao navodno podosta turističko mjesto, ovaj gradić nije najbolji izbor za doživljaj s Baikala, ali nedostatak vremena nije nam ostavilo druge opcije. Dobar mladi gospon s vlaka koji se šetkao s bukalinom naprijed nazad, preporučio nam je odlazak do Listvyanke s "raketom", lokalnim hidrogliserom, a povratak busom. Iako Raketa vozi tek nekoliko puta dnevno i višestruko je skuplja od lokalnih buseva, nudi pogled na krajolik niz rijeku i brža je od busa. Poslušali smo savjet, ali da smo malo više razmislili mogli smo zaključiti da nama to niš ne znači ako je vrijeme oblačno i maglovito kakvog smo ga imali :). Tako da od razgledavanja ništa, no ako ne drugo odspavali smo si još malo uz "nina-nanu" koju je puštala klinka par sjedala ispred nas. Nešto su izrazito popularne glasne igrice na mobitelima, tabletima i ostalim prijenosnim tehnikalijama; a klinci obožavaju one koje mijenjaju glas. Pa tako nije bilo dovoljno da se mala dere u aparat ispred sebe, nego se još natrag vraća njen glas promijenjene frekvencije, najčešće iritantne visoke. Mamu to nije nešto pretjerano smetalo, ona je pijuckala svoje jutarnje pivo i čekala pristanište.

Prva raketa je u Listvyanku stigla u devet ujutro, dok su lokalci tek počeli spremati svoje montažne šatore i štandove za nadolazeće turiste. Još sneni od puta polagano smo se prošetali uz prvi štand, jedini već spreman. Tu smo ugledali hrpu zgodnih figurica od raznih kristala, drveta ili umjetnih materijala; životinje, emblemi, mitske figurice i ostale prčkarije, razno razni nakit i ponešto odjevnih predmeta.

Među njima čak su nam se i dopale figurice od tamno zelenog prošaranog kristala, 700-3500 rublji po komadu veličine od pet do deset cm. Preskupo, nismo pristali. Nastavljajući dalje hodom otkrili smo da svaki od tih stolova je imao po bar tridesetak takvih figurica, do stotinjak ako nadodate one još veće i skuplje. Hmmm... Porazmisli si on i reče na glas: "Ako je jedna mala oko 1200 rublji, šta onda njen štand na ovom klimavom drvenom stolu pod rasklopnim suncobranom vrijedi preko miljun rublji? Yeah right!" I tako se ugasila bilo kakva želja da kupimo simpatične figurice te smo, što se suvenira tiče krenuli u potragu za nečim jedinstvenim i ručno izrađenim. Tako što jedva smo pronašli kod jedne tete tipičnih ruskih crta lica, maramom na glavi i blagim očima koje su se odmah obradovale kada smo među svim činčarijama na njenom štandu odabrali mali privjesak od rukom obrađene cedrovine. Privjesak predstavlja "Ezi", objašnjava nam ona, simbol veze/braka između muškarca i žene sačinjen originalno od jednog komada drveta raspolovljenog na pola. Amailija za sreću se tada rezbari u ženskom i muškom liku, veže vrpcom i nosi za sreću. Kažu, kao što smo već spomenuli, da cedrovina ima posebna svojstva, pa je tako i taj privjesak potrebno povremeno protrljati prstima kako bi ispustio svoju skrivenu moć.

Osim malog turističkog središta sačinjenog od štandova hrane i suvenira, ako mend pitate, Listvyanka ne nudi puno više. Da, tu je neki besmisleni tank sa tuljanima koji crtaju slike i sviraju instrumente, iznajmljivanje quadova, motocikala i skutera za na vodu, hrpe smještaja ali još i više malih kućica i uličica koje ne mame previše pogleda. Pješke smo prošli uzduž obale jezera, i nasmijali se strancima koji su se pravili važni i kupali u prehladnom jezeru dok je vani puhao hladan vjetar na svega deset celzijusa vanjske temperature. Tek poneki ribar pecao je u svom vodonepropusnom odijelu, ne obazirujući se na očito tipičan prizor mladih nadobudnih turista, u ovom naizgled pustom gradiću. Zapitali smo se, kako li sve ovo izgleda vikendom ili tijekom kakvog sunčanog dana...

Ručak smo potražili u jednom, skoro pa i jedinom, restoranu na obali koji uz domaća jela nudi i wifi :). Zamisli, nije KFC :). U našim je crnim tekicama pisalo: probaj lokalnu ribu Sig, Omul ili Kharius, a kako nije nam se jela ona sušena koje se prodaje na svakom štandu, ovo nam je bila izvanredna prilika. Naručili smo riblju juhu zvanu "Yurhka" i neke velike torteline u juhi (valjda), te "Grayling u cedrovim pinjolima" i "Sig pečen sa sirom i pomidorima". Sve osim tortelina je bilo fino :) pogotovo Nenov Grayling, koji je zapravo lokalna vrsta lososa. Moj Sig prekriven sirom i rajčicom bio je malo pretežak, ali i dalje jako fin i ukusan. U restoranu smo sreli spanjolce iz vlaka, prepoznali, upoznali, za jelo savjetovali a oni nas u Banju pozvali. Imali su rezervirano kupanje i viska mjesta, pa su nas zvali da im se pridružimo u sauni. Dvoumili smo se dosta jer bi bilo sigurno dobro, ali nismo imali ni odjeću za se prebući ni previše vremena za gubiti, tako da umjesto ruske saune krenuli smo na bus natrag u Irkutsk.

Bus je kao u crtićima, polu razlohan, pun mladih turista, eko simpatizera, dredlocksa i jednog povećeg psa, vijugao cesticama lijevo desno, uvalama i brdima gore dolje. Ceste kao da ih je kakvo dijete na papir crtalo, a pejsaži sa strane zim zeleni. Vozač nas nije nimalo štedio pa je vožnja busom podsijećala na kakvu barku tijekom bure :), što je mene ušuškalo u blaženi san. Hrk tu, hrk tamo i eto nas natrag. Dosavši na tržnicu o kojoj vam je već Neno podosta pričao, među tolikim finim pinjolima odlučili smo se i mi za svojih 500gr ovih ukusnih smjemenki. Malo dalje, prodavale su bakice razno bobičasto voće u zaista ogromnim količinama - kako je on već rekao. Moja prva pomisao kad sam ih ugledala.... mmmm....njammmi....marmelaaadaaaa! Došlo mi je da ostanemo još jedan dan, da unajmimo apartman s kuhinjom i da skuham kile marmelade od borovnica, malina, kupina,... Toliko su svježe i ukusno mirisale. Sad kad ovo pišem, dođe mi opet da to odradim :D. Avion/vlak do Irkustka, marmelada i natrag u HR :D.
Hostel, peglanje (čitaj sušenje peglom) još polu mokre jučer oprane robe, pisanje bloga i na vlak! Sutradan napuštamo Rusiju i ulazimo u Mongoliju!