Mongolija: Na putu ka divljini

(ON)

Iako je bilo 6 ujutro naš vozač je morao upotrijebiti sve svoje vještine da se probije kroz prometnu gužvu milijunske mongolske prijestolnice u kojoj ujedno živi i većina stanovnika ove zemlje. Smještaj nam je bio u centru grada, našli smo ga na preporuku prijatelja i već smo se mailom dobro nakomunicirali s Bobby-em vlasnikom i upraviteljem hostela, koji nam je osim smještaja kupio kartu za dalje prema Kini i organizirao posjet nacionalnom parku Gorkhi-Terelj zajedno s boravkom kod lokalne obitelji. Nakon 10-minutne vožnje stižemo, vozač nam pomaže s prtljagom i doživljavamo vrlo profesionalni doček u hostelu koji u 6.15 ujutro još uvijek spava dubokim snom. Djevojka s recepcije nam objašnjava da Bobby dolazi tek oko 9 i pokazuje nam sobu u koju se možemo smjestiti. Soba je asketski jednostavna s krevetima sa svake strane ispod prozora koji je širine cijelog zida nasuprot ulaznih vrata. Na zidu uz vrata nalazi se minijaturni stolić i to je to. Takav je uostalom i cijeli hostel pomalo trošan i jednostavan bez previše detalja koji bi trebali stvoriti poseban ugođaj.

Photo-Story: Vlakom do Ulan-Baatora

Za one kojima su slike sasvim dovoljne da ispričaju sve što mi ne možemo...

Čeličnim konjem do Mongolije

(ON)

Nakon što smo pronašli naš kupe, ugodno iznenađeni kvalitetom kupea, količinom i blizinom utičnica za struju, veteranskom umješnošću spremamo stvari u kupe i raspremamo svoje sjedalice. I dok sam spremao veliki ruksak pod sjedalo, krajičkom oka registriram siluetu čovjeka azijatskih crta i razmišljam da ćemo dijeliti kupe s Kinezima baš kao što smo i očekivali budući da je ovo vlak za Peking. Iza sebe čujem Marinu kako govori "Nihonjin desu-ka?" i odgovor "Hai!" "Yatta!!" Marina me radosno udara laktom u rebra "Putujemo s Japancem! Moći ću vježbati japanski!!" Nedugo zatim zgureno i šutljivo nam u vagon ulazi omanji mladić također očito iskusan u putovanju ruskom željeznicom, ali definitivno stranac, uhodanim pokretima smješta stvari i udomaćuje se u kupeu. I tako smo se upoznali s Davidom iz Pariza i Shougoom iz Tokya.

Godinu dana kasnije...

Kad pomislimo da je već prošlo godinu dana od naše transibirske avanture, izgleda toliko malo... Prisjećajući se tih dana osjećam se kao da je to bio neki san, neki drugi život kojeg smo iskusili. Eh.... kako je to bilo dobro! Ne bi se bunili da idemo opet :D Malo bi promijenili rutu doduše ;), ali o tom potom za sve one koje nas i dalje prate i koji nisu od nas uspjeli dobiti više detalja.

Da ne oklijevam duže ... Vrijeme je da se vratimo zar ne?! :)

E pa evo nas natrag!

Svakoga jutra kada se budimo prisjećamo se toga što smo proživjeli prije godinu dana, i tim povodom kažemo vam:  STAY TUNED! Nažalost neće to biti kako je to ranije bilo planirano, neki detalji ipak odu s vremenom, ali svejedno, puno vam toga imamo još za reći ;).

Prvo među njima: Vrijeme je za MONGOLIJU!