(ON)
Nakon što smo pronašli naš kupe, ugodno iznenađeni kvalitetom kupea, količinom i blizinom utičnica za struju, veteranskom umješnošću spremamo stvari u kupe i raspremamo svoje sjedalice. I dok sam spremao veliki ruksak pod sjedalo, krajičkom oka registriram siluetu čovjeka azijatskih crta i razmišljam da ćemo dijeliti kupe s Kinezima baš kao što smo i očekivali budući da je ovo vlak za Peking. Iza sebe čujem Marinu kako govori "Nihonjin desu-ka?" i odgovor "Hai!" "Yatta!!" Marina me radosno udara laktom u rebra "Putujemo s Japancem! Moći ću vježbati japanski!!" Nedugo zatim zgureno i šutljivo nam u vagon ulazi omanji mladić također očito iskusan u putovanju ruskom željeznicom, ali definitivno stranac, uhodanim pokretima smješta stvari i udomaćuje se u kupeu. I tako smo se upoznali s Davidom iz Pariza i Shougoom iz Tokya.
Shougo je student na višetjednom putovanju Rusijom i Mongolijom koji je kao i mi ruski dio putovanja okončao u Irkutsku nakon čega ide u Mongoliju. Na pitanje zašto ne ide dalje u Kinu rekao je da bi je volio vidjeti, ali možda neki drugi put ipak će iz Mongolije letjeti za Japan.
David je 30-godišnjak koji je mjesec dana svog jednogodišnjeg putovanja oko svijeta potrošio u Rusiji nakon čega je odlučio istim vlakom kao i mi otići u Mongoliju na neko vrijeme, nakon toga će odlučiti kamo dalje. Nema nekog konkretnog plana, ali sigurno je da će na zimu u New York kod prijatelja. Zanimalo nas je kako je organizirao takav put na što nam je jednostavno odgovorio da se u Francuskoj nakon 3 godine rada može bez problema uzeti neplaćeni dopust bez posebnog objašnjenja. Put financira dijelom sam, dijelom ga financiraju roditelji i kad se vrati nakon godinu dana na posao radit će pojačano da vrati dug od putovanja. Iz razgovora saznajemo da mu je nakon mjesec dana dosta Rusije i njihove vizije ljubaznosti, očito ruski maniri nisu kompatibilni onima jednog Parižanina.
Nakon početnog smještanja ljudi su pomalo izašli na hodnik kupea i tamo ponovo srećemo francuski par iz hostela u Irkutsku, ovaj put smo se upoznali. Zovu se Crystelle i Antoine i putuju već 2 mjeseca. Tamo negdje na početku puta su 10 dana potrošili u Hrvatskoj i kad su čuli odakle smo nevješto ali simpatično su nabrajali gradove u kojima su bili.
Malo dalje u jednom od kupea na drugom kraju vagona čuo se smijeh i glasna priča grupe mladih stranih turista pa je David odlučio vidjeti o čemu se radi i ubrzo se vratio s riječima "Nije dobro, jedna cura dolje slavi rođendan i malo je previše popila, napravila je nered u kupeu.."
Ne previše ljubazna provodnica koju smo zbog velike fizičke i karakterne sličnosti nazvali ruska Margaret Tatcher donijela nam je čistu posteljinu i krenule su pripreme za spavanje. Shuogo koji spavao dolje nakon što je namjestio svoj krevet je počeo namještati krevet i Davidu koji se opet negdje izgubio u čemu sam mu ja pomogao na čemu mi je zahvalio naklonom. Završivši s Davidovim krevetom Shuogo mi se opet naklonio i rekao "Sorry for your time ..." bio nam je to simpatičan uvod u nešto što će nas čekati na svakom koraku u Japanu.
Marina i ja kao već iskusni uhodani tim putnika rutinski namještamo krevet i zavlačimo se u krevete, ja dole Marina gore, nedugo nakon čega vagon pun turista tone u san.
Ujutro sam se probudio taman usred 40-minutnog stajanja u Ulan-Udeu posljednjem većem gradu u Rusiji. Nakon što smo krenuli primjećujemo kako se krajolik podosta izmijenio, ali također primjećujemo i jako puno smeća razbacanog unaokolo u predgrađima ovog grada. Tu se isprepliću naselja yurti i kockaste manje-više moderne višekatnice.
Nakon što se vlak polako izvukao iz grada dočekuju nas kratkom travom obrasli obli brežuljci iz kojih tu i tamo proviri pokoja gola žuta stijena oko koje raste malo drveća, te između toga svega mala jezerca u kojima se preslikava okoliš. "Ovo je sigurno jako nalik Mongoliji" mislimo u sebi i upijamo ove prirodne ljepote pod ranojutarnjim svjetlom.
I tako malo po malo kroz sve mongolskiji i mongolskiji krajolik stižemo u Nauški, posljednju stanicu u Rusiji. Ovdje slijedi carinska i policijska kontrola te stajanje od čak 305 minuta. U kupe nam ulazi mladi i vrlo uljudni pogranični ruski policajac koji je svakome pročitao ime, zatražio da ustane i stane ispred njega nakon čega je dobru minutu uspoređivao lice osobe ispred njega sa slikom na pasošu. Zadivio nas je profesionalizam ovog službenika koji je Shougou baš kako treba na kraju imena dodao "san", Davidu je ime izgovorio baš kako bi to uradili Francuzi, a nama se obratio na ruskom koji smo s lakoćom razumjeli. Poslije toga nam uzima dokumente i odlazi nakon čega ga dugo nema. "Ok što sad?" gledamo se međusobno bez dokumenata i usred pustoši. Zatim nam dolazi carina, pa još jedna kontrola i nakon cca 45 minuta dobivamo natrag svoje dokumente i tu nam provodnica govori da sljedećih 2 sata možemo izaći iz vlaka i raditi što nam je volja. Samo što raditi u mjestu u kojem je dolazak ovog vlaka glavni i jedini dnevni događaj?
Izlazimo iz kolodvora i prelazimo prašnjavi put do parka sa spomenicima palim sovjetskim vojnicima i putem srećemo samo mlade vojnike u uniformama i tek pokojeg domaćeg stanovnika. U samom mjestu osim 2 oronule trgovine nema ničeg zanimljivog. Pridružuju nam se Shougo i David koji su se u međuvremenu popeli na obližnji brežuljak i divili se okolnim ljepotama. Zajedno odlazimo u "Zalogajnicu" u nadi da ćemo boršču iz Vladimira pronaći dostojnog suparnika i iako ovaj nije bio loš, pobjedu je opet iznio Vladimirski boršč. Nakon sat i pol izbivanja iz vlaka i kako bih umirio Marinu pomalo nervoznu zbog pustoši oko nas, odlazim provjeriti je li nam vlak još uvijek tamo. Dolazim na kolodvor i imam što vidjeti. Od našeg vlaka ostao je samo jedan vagon. Trčim da provjerim je li to naš i s vrata vagona mi maše provodnica i ponavlja da je vrijeme polaska ono koje nam je i na početku rekla.
Vraćam se natrag u zalogajnicu da ekipi iz kupea priopćim zanimljivost koja ih čeka po povratku i nalazim ih svakog s po dva sladoleda u ruci. "Koštaju samo 30 centi i odlični su" govore mi kroz mljackanje.
Pred vagonom se grupi iz našeg kupea pridružuje Australac koji se do sada družio s glasnom ekipom koja je sinoć slavila rođendan. Kako se približava vrijeme polaska, sve više ljudi se skuplja pred vagonom. Kako je polazak bivao bliži postajali smo sve više svjesniji činjenice da su putnici našeg vagona gotovo isključivo strani turisti koji putuju u Mongoliju. Tu su tri Njemice koje se drže nekako po strani i sjedeći na zemlji upijaju toplinu sunca, još dva Australca i Irac koji se prešetavaju od jedne do druge grupice ljudi i uz pivo komentiraju dosadašnji put, nešto stariji ruski bračni par, ostali se već polako penju u vagon, siti ruske pogranične pustoši idu odmoriti u svoje putne krevete.
Pred sam polazak kroz vagon prolaze provodnice nudeći nam suvenire iz repertoara ruske željeznice. Šalice koje se inače dobiju za vrelu vodu iz samovara, standardne i u pozlaćenoj varijanti, privjeske, medvjediće provodnike, lokomotive... Namigujući jedni na druge pretvaramo se kako se divimo njihovim proizvodima međutim ne kupujemo ništa od ponuđenog.
305 minuta je napokon prošlo i naš turistički vagon se uključuje u jednu omanju kompoziciju ... krećemo prema Mongoliji. Nakon kraće vožnje stižemo u Sukhe Bator pogranično mjesto s mongolske strane u kojem prema planu stojimo "samo" 149 minuta. Stanicu ranije na vlak su se popeli mongolski službenici i pregledali nam dokumente. U stanici nam vojnici ulaze u kupee i uz molbu da izađemo van na hodnik vagona, temeljito nam pregledavaju kupe, dižu prtljagu i zaviruju u svaki kut. Prošla je konačno i ta formalnost i opet imamo nekih 80ak minuta slobodno da izađemo iz vlaka i prilagodimo se novoj okolini.
Odmah nas zaskaču muškarci i žene s ogromnim kalkulatorima nudeći nam promjenu stranih valuta u mongolske Togroke. Iako nas ubjeđuju da upravo oni nude najbolji tečaj u Mongoliji gotovo cijeli vagon odlazi do bankomata i tamo uzima lokalnu valutu. Grupa iz našeg turističkog vagona se polako razmilila po kolodvoru, a hrabriji polako kreću i dublje u samo mjesto.
Slijedeći grupicu predvođenu Australcima odlučujemo se pronaći najbliži dućan izvan kolodvora da se opskrbimo za ostatak puta. Već je polako padao mrak i lokalci u bliještećoj ležernoj zapadnjačkoj odjeći koji naslonjeni na svoje ne tako nove, ali zato nedavno modificirane automobile bulje u nas ne ulijevaju previše povjerenja. Nesvjesno se krećući u grupi iako bez prevelike međusobne komunikacije, promatramo i fotografiramo dotrajale kućice i djecu koja se igraju u prašini. Oko auta parkiranih na parkiralištu formiraju se grupe oko žena koje pretaču iz većih u manje posude i prodaju nekakvu mliječnu tekućinu. Pronalazimo prvi dućan koji je ispunjen kiselkastim mirisom mlijeka i polupustim policama s uglavnom domaćim proizvodima. S obzirom da Mongoli službeno koriste ćirilicu nalik ruskoj uspijevamo se snaći oko proizvoda proučavajući opise na njihovoj poleđini. Na podu opažamo dvije velike posude s mliječno bijelom tekućinom, vjerojatno istom koju prodaju žene vani, ali zbog jezične barijere ne uspijevamo doznati o čemu se točno radi. Opskrbljujemo se keksima, vodom i još pokojom namirnicom za ugodniji nastavak puta, a prodavačica ohrabrena dolaskom lokalaca u dućan na kraju nam objašnjava kako se na mongolskom kaže hvala. Nevješto ponavljamo "Bayarlalaa" i izlazimo na ulicu. Nakon tog kontakta iako je vani već praktično mrak osjećamo se sigurnije, fotografiramo klince na cesti i vraćamo se u vlak. Na našu kompoziciju dodaje se još mongolskih vagona i krećemo dalje.
Kako bi proslavili uspješan ulazak u Mongoliju i uspješno odrađenu rusku etapu transmongolske rute na inicijativu Crystelle i Antoninea organiziramo druženje uz friško nabavljene kekse, sibirske sjemenke cedra, čaj, votku i rakiju. Ovdje još više saznajemo detalje svačijeg puta ponaosob. Kroz smijeh i priču spoznajemo da je već prošao jedan sat iza ponoći. Kroz nekih pet sati stižemo u Ulan Bator. Valja se pripremiti za sutra i pokušati se malo odmoriti.
Oko 5 ujutro nas provodnica manirima čelične lady budi tražeći da joj predamo posteljinu i obavještavajući nas da za pola sata zaključava wc. Polako se izvlačimo iz kreveta i spremamo stvari, svi osim Davida koji spava do posljednjeg trenutka kojeg mu ruska Tatcherica dopušta.
Konačno oko 6 stižemo u Ulan Bator i silazeći na jutarnju hladnoću od svega par stupnjeva celzija prisjećam se podatka kojeg sam pročitao kako je Ulan Bator najhladnija prijestolnica na svijetu. Dočekuje nas vozač iz našeg smještaja s napisanim Marininim imenom, brzo se pozdravljamo sa svim našim suputnicima i dršćući od hladnoće skupa s vozačem tražimo što brži put do topline njegovog auta.
-------------------
(ONA)
22.08.2013. (03:37 Moskovsko vrijeme)
Chihu chihu truć truć i polako napuštamo tipičnu Rusiju za prekrasnu Mongoliju. Pejzaži se izmjenjuju sa svakim novim km i prostrane cedrove šume su sada samo sjećanje. Goli brežuljci i planine, oker zemlja i niske nastambe, ponekad tek ponešto zelenila, mala rječica ili plodno tlo. Pustinja nam se bliži pa tako i njeni ljudi.
Upravo prolazimo kroz najljepšu dolinu dosad. Uz prugu teče rijeka, ne puno veća od Mrežnice, oko sebe sije zelenilo koje pod ovim žarkim jutarnjim suncem dobiva sve nijanse živoga. Pastiri sa svojim kravama i veseli psi odaju tek nešto malo ljudskoga u ovoj kao začaranoj dolini. Osjećam se kao usred kakve razglednice sa štanda (kojih BTW u Rusiji baš i nema - jedva smo koju uspjeli nabaviti u Hostelu u Irkutsku - ali pošta nije radila pa ništa od slanja).
Napustili smo Ulan-Ude prije sat vremena, grad u kojem moram priznati ne bi voljela duže stati. Prljavština, sirotinja i raspuštenost vladaju niz čitav grad. Kolodvor je kao svaki drugi u Rusiji – uredan i skladan, ali ostatak - ni približno. Vrećice prepune zatvorenog ili razbacanog otpada - posvuda - od naselja do brežuljaka do livada. Smeće krasi ovaj grad i njegovu okolicu, a naizgled napuštene tvornice podsjećaju na kakvo poslije ratno stanje. Ruševine zgrada, polu porušene i zgorene drvene kućice, zemljane ceste. Sa groblja na prašnjavom brdašcu baca se preko ograde staro izblijeđeno plastično cvijeće, skotrljano niz njegov brijeg ovo ga sada „krasi“ kao jedini primjerak „cvijeća“ u okolini ovog grada. Stabla kao čačkalice u jednostrukom rijetkom nizu, na vrh najvišeg brda, pozdravljaju sunce koje sviće iza niskih lijenih oblaka. Ranoranilci svih rasa i boja ne mare pretjerano za pješački (koji ionako ne postoji, kao ni ograda uz prugu), te jednostavno prelaze prugu gdje im je to najpogodnije. Buryatske bakice sa sela, mongolski trgovci i dotjerane Ruskinje u blistavo čistim plavim cipelicama. Svi koračaju bezbrižno po prašnjavim puteljcima sada već crveno smeđe zemlje, ruku uz ruku s mnogobrojnim psima koji se zatrčavaju i naganjaju.
No sada, sat vremena od Ulan-Udea, naš vlak ritmički odzvanja u kamenjaru, fijuče dok pozdravlja drugog i ispušta svoje crne pufove dima baš kao u dječjim crtićima. Okolina je ovdje sasvim drukčija - nema ljudi ergo nema smeća, nema napuštenih razbijenih nastamba. Samo prekrasna, divlja priroda. Izmjenjuju se bez čistog reda kamenjar i plodne doline, zelene livade, šumarci bora i ponekog cedra, vlakovi koji strpljivo čekaju svoj red na pruzi, lokve manje ili veće vode koje ciljaju da budu jezera. Sudeći po ovome što vidim mora da je Mongolija prelijepa, pogotovo tamo gdje je moderni čovjek nije imao prilike promijeniti.
Još pet sati pa granica... I baj baj rusija.
(22.08.2013. 06:52 Moskovsko vrijeme)
Ako se pitate zašto uvijek pišem sate u Moskovskom vremenu, razlog je poprilično logičan: s obzirom na vremensku i kilometarsku dužinu pruge bilo bi gotovo nemoguće pratiti točno lokalno vrijeme u svakom trenutku. Stoga su Rusi razvili jednostavan način za brže i lakše snalaženje rasporedom vlakova - sve se prati u Moskovskom vremenu. Pa tako smo i mi ručne satove ostavili na Moskovskom vremenu, dok nam mobiteli prate lokalno. Koliko je ovdje točno sati... Hmmm možda 11:30 možda 12:30...dunno :) kako je to dobar osjećaj! Ne mariti za sat i koordinate…
Gospon Vlak koji nas ispraćuje iz Rusije puno je bolji od svih prijašnjih u našem iskustvu: vagon broj 9 - novijeg izdanja - krase plave nijanse i komforni kupei. Klupice i kreveti presvučeni novim svijetlo plavim tapecirungom, vlastita klimatizacijska jedinica, po jedno svijetlo uz svako uzglavlje i novi popluni i jastuci; sve blista … osim prozora :). Već smo ranije primijetili tendenciju Rusa kod farbanja: nema brisanja/čišćenja ostataka farbe za sobom, nema zaštite dijelova kojij se ne farba. Pa tako obojane klupice, ograde, stupići... svi imaju oko sebe ili kao modernu podlogu impresionističke fleke raspršene farbe. Kakav moderan umjetnik/kritičar mogao bi to prodati kao masterpiece uličnog individualističko-ekspresiontističkog prikaza kaotičnosti današnje kulture. :) Eh...da mi je biti kritičar pa da vam to i mogu bolje opisati, i… da ih samo nema na svakom koraku... :) kao npr. upravo na našem prozoru, gdje kroz mrlje crnog laka pokušavamo uhvatiti dojmove krajeva koje dotičemo.
Naš je vagon prepun mladih ljudi koji se prešetavaju, druže, zafrkavaju i slikaju. Pa tako i u našem smo se kupeu odmah super složili: jedan Japanac na moje oduševljenje, jedan Francuz na Nenovo. Sad možemo oboje vježbati svako svoji najdraži strani jezik. Odnosno mogli bi... da ne pričamo svi tečnim engleskim :D. No, preostalo mi je još nešto manje od 24h, možda se i osudim izgovoriti što na japanskom, onako čisto za vježbu prije Japana. ;) Gambarimasuuuu!!!
Sve u svemu u dobrom društvu bome nije problem dijeliti ovako skučeni prostor - dijeli se stolić i improvizirana vreća za smeće ispod njega, hrana i grickalice, cuga i ostale lokalne specijalitete (da, da, naravno da su svi probali našu rakiju), ali i iskustva, znanja, informacije i kontakte. Shogo-san, student ekonomije i biznisa iz Tokija, tijekom svojih dvadeset i sitno godina već je dosta vidio po svijetu. Sada, kaže, iskorištava zadnje godine faksa da proputuje još malo prije uzornog vladanja na poslu, za kojeg se već sprema. Trenutačno na kraćem putu kroz Rusiju i Mongoliju, ranije vidio Španjolsku, Portugal i Italiju, neko vrijeme živio u Brazilu, a dogodine ide dalje. Kaže on, ne idem u Kinu, savjetujemo mu mi - dođi u Hrvatsku ;). David s druge strane svojih je 30 godina proveo u Parizu, gdje mu je kaže više bilo dosta pa je stan dao frendu na korištenje, na poslu uzeo neplaćeno i krenuo na put oko svijeta od godinu dana. Nema previše plana osim država koje želi posjetiti, u svakom gradu su mu dosad preporučili smještaj a kad se vrati kako kaže, čekaju ga i posao i stan. Pa nije loše tim Francuzima. :) Bome i francuski par iz hostela je na podužem putu od nekoliko mjeseci, i svi oni ostaju duže u Mongoliji... Hmmm možda smo trebali i mi, prekrasna je to zemlja, sad još i više kad vidim krajolik koji se razvija izvan prozora... Ali kud sve u tako malo vremena... A ništa, morat ćemo doći opet! :) Sve u svemu, sve više susrećemo ljude koji putuju po više mjeseci da ne kažem godine. Od kud im financije i mogućnost posla/života nemam pojma, ali naših pet tjedana (za koje smo se toliko potrudili i na koje smo se ponosili) sada zvuči malte ne mizerno... "a joooj, šta samo pet tjedana ste na putu?"... Khm... da…
(22.08.2014. natrag na Hrvatsko vrijeme ? prisjećajući se tog vremena)
Posljednje stajanje u Rusiji na našem putu nalazi se uz samu granicu, Nauški. U 45 minuta dobro prekontrolirali, pasoše nam uzeli, na izbor dali preostalih dva sata u vlaku bez wca ili izvan njega ispod sunca, i priča tu staje. Dva štanda sa ponešto namirnica i voća ispod stare polu poderane cerade, tri mještanina na metalnim stolicama, pokoji vojnik i puno puno prašine. Hrpice otrgnute trave kao u kakvom western filmu kotrljaju nam se ispred očiju, u ušima čujemo melodiju iz filma Jon Wayne-a dok stojimo na one dvije stepenice uz visoku bijelu ogradu kolodvora, samo dvije stepenice koje nas odvajaju od odabira kojeg smo upravo učinili.
Drvenim kućicama prošarana dva puteljka s desne, dva sa lijeve strane „glavne ulice“ ovog „grada“. Iza kolodvora parkić koji nudi nešto hlada iznad nepokošene užegle trave, škola sa domoljubnim natpisima, ostaci stada ovca, široka bijela cesta i brdo koje strmo se uzdiže visinom taman iznad zgrade kolodvora. Iza njega i iza zavoja….upitnik. Pogledamo se i nasmiješimo, te zakoračimo. Možda bi Neno i išao preko brda, kao neki od naših suputnika, no meni se ta opcija ne čini previše primamljivom. Ne očekujem čudo, a nedostatak lokalnih ljudi i količina graničnih vojnika me nekako drži pod dojmom da to možda nije mudro. Samo smo tik do Mongolije i ne bi voljela da prekršimo kakvo nepoznato pravilo ?. Možda da pričekamo malo one koju su već bili, kažem ja. On se pomalo nevoljko složi, i tako, malo prekasno da pronađemo hlad na već zauzetim klupicama u parkiću, sjednemo na jednu na suncu, otkrimo rukave i upijamo malo topline dok čekamo da vrijeme prođe.
Močvara sa barom i ponešto kućica, kažu nam cimeri koji su se upravo vratili sa brda. Shogo sjedne do mene, David legne na travu, i kao ostali koji su odustali od istraživanja, lijeno čekamo polazak vlaka. Ne bi li nam vrijeme brže prošlo odlučim se progovoriti malo japanskog ?. Podijelim sa Shogom svoju načičkanu zbirku riječi i rečenica, a on se ponudi ih prevesti u Kanji (daleko poznate istočnjačke komplicirane znakove ? ). Ako ste pomislili kao i ja da će to biti super vježba za mene, varate se :D. Unatoč njegovom trudu, njegov je rukopis, već naviknut tim znakovima i njihovim mnogim značenjima, za mene bio gotovo nečitljiv. Gledam i razmišljam si, ako mi imamo problema jedni drugima čitati rukopis sa naših 30 slova, kako li se samo oni snalaze sa preko 5000.
Ručak u jedinoj zalogajnici preko puta podsjeća na naše stare menze i zalogajnice. Pločice, starinski stolnjaci, kruh u plastičnoj košarici, mali frižider sa sladoledima i 5 jela na izbor. Jedan pogled na tanjur i odmah vadimo noninu rakiju, „jednu prije, jednu poslije jela“ naučimo dvojicu stranaca koji nas čudno gledaju dok im sipamo prozirno zelenu tekućinu u čase. Zabrinuli bi se za Japanca, čiji je narod poznat po tome da ne može podnijeti alkohol, da nas on nije uvjerio kako nema problema sa time. „Campai!“, „Cheers!“, „Živjeli!“, „Nazdarovlje!“, nazdravili i nepovjerljivo krenuli na svoje delikatese. Pogotovo Shogo, ponadao se „pork cutlet-u“ (svinjskom kotletu) kao što je pisalo na jelovniku, ali umjesto toga dobio umakom prelivene ćufte. :D Ne bi se ja zvala „Marina“ da ne provirim u škrinju sa sladoledima, a još manje kad ne bi probala sladoled za 2 kn :D. A kad već košta toliko, daj dva! I tako dok mi slasno njupamo na pragu restorana, uputio se Neno provjeriti što je sa vlakom, čiji nos više ne vidimo na pruzi… khm… khm… a oko nas više nema ni lijenih suputnika koji leže na travi. Samo nas četvero, sladoledi i vlasnica zalogajnice.
Nemirno gledam ga kako se dugim spretnim koracima udaljava, dolazi do ograde kolodvora, stane, proviri na prugu i onda naglo okrene prema meni široko otvorenih očiju i potrči iza zgrade. Srce mi stalo u grlu! Što se zbilo? Prvi instinkt, trči! Drugi instinkt, čekaj. I tako nakon desetak sekundi koje su meni izgledale kao minute, izviri Neno i laganim ali uspuhanim hodom ide prema nama. Smiri se srce moje, sve je uredu…valjda… ?
„Koja scena!“ kaže mi Neno još uspuhan, „na kolodvoru stoji samo naš vagon, ničeg drugog nema, ni vlaka, ničega“. Ajde, naš je vagon tu, pomislih si…ali ček, da nismo mi krivi za to. „Ajmo rađe tamo“ kažem ja, iz neke potrebe da se uvjerim da nisu četiri bezglava stranca kriva za naizgled napušteni vagon usred rusko-mongolske pustinje.
Kao što je sat na ruci ispravno pokazivao, sve je bilo uredu, imamo još pola sata do kretanja vlaka. Očito laknulih osmjeha, pridružili smo se ostalima na podu u hladu vagona i upali natrag u smirenu atmosferu višednevnog putovanja vlakom. Uskoro je stigao i ostatak našeg vlaka, ili bar onaj s pogonom :D, i krenuli mi dalje!
Približavajući se granici sve su prisutnije bile ograde, bodljikave žice i zastave koje vijore kada pored njih vlak digne malo vjetra. Već smo se neko poduže vrijeme vukli u dolini okruženoj bodljikavom žicom i znakovima opasnosti, usko između dva brda koja nikako da dođu kraju. Tu i tamo pokoji nadzornim toranj iz čijeg hlada viri granični patrolni službenik i budno motri naše kretanje. Natpis pozdrava iz prostrane Rusije ostavili smo iza sebe prije nekoliko kilometra, i ja sve nestrpljivije iščekujem Mongoliju i kilometre na pruzi koji nas vode do Ulan-Baatora. Kao da sam zaboravila da uskoro ponovno stajemo...
Nakon što smo pronašli naš kupe, ugodno iznenađeni kvalitetom kupea, količinom i blizinom utičnica za struju, veteranskom umješnošću spremamo stvari u kupe i raspremamo svoje sjedalice. I dok sam spremao veliki ruksak pod sjedalo, krajičkom oka registriram siluetu čovjeka azijatskih crta i razmišljam da ćemo dijeliti kupe s Kinezima baš kao što smo i očekivali budući da je ovo vlak za Peking. Iza sebe čujem Marinu kako govori "Nihonjin desu-ka?" i odgovor "Hai!" "Yatta!!" Marina me radosno udara laktom u rebra "Putujemo s Japancem! Moći ću vježbati japanski!!" Nedugo zatim zgureno i šutljivo nam u vagon ulazi omanji mladić također očito iskusan u putovanju ruskom željeznicom, ali definitivno stranac, uhodanim pokretima smješta stvari i udomaćuje se u kupeu. I tako smo se upoznali s Davidom iz Pariza i Shougoom iz Tokya. Shougo je student na višetjednom putovanju Rusijom i Mongolijom koji je kao i mi ruski dio putovanja okončao u Irkutsku nakon čega ide u Mongoliju. Na pitanje zašto ne ide dalje u Kinu rekao je da bi je volio vidjeti, ali možda neki drugi put ipak će iz Mongolije letjeti za Japan.
David je 30-godišnjak koji je mjesec dana svog jednogodišnjeg putovanja oko svijeta potrošio u Rusiji nakon čega je odlučio istim vlakom kao i mi otići u Mongoliju na neko vrijeme, nakon toga će odlučiti kamo dalje. Nema nekog konkretnog plana, ali sigurno je da će na zimu u New York kod prijatelja. Zanimalo nas je kako je organizirao takav put na što nam je jednostavno odgovorio da se u Francuskoj nakon 3 godine rada može bez problema uzeti neplaćeni dopust bez posebnog objašnjenja. Put financira dijelom sam, dijelom ga financiraju roditelji i kad se vrati nakon godinu dana na posao radit će pojačano da vrati dug od putovanja. Iz razgovora saznajemo da mu je nakon mjesec dana dosta Rusije i njihove vizije ljubaznosti, očito ruski maniri nisu kompatibilni onima jednog Parižanina.
Nakon početnog smještanja ljudi su pomalo izašli na hodnik kupea i tamo ponovo srećemo francuski par iz hostela u Irkutsku, ovaj put smo se upoznali. Zovu se Crystelle i Antoine i putuju već 2 mjeseca. Tamo negdje na početku puta su 10 dana potrošili u Hrvatskoj i kad su čuli odakle smo nevješto ali simpatično su nabrajali gradove u kojima su bili.
Malo dalje u jednom od kupea na drugom kraju vagona čuo se smijeh i glasna priča grupe mladih stranih turista pa je David odlučio vidjeti o čemu se radi i ubrzo se vratio s riječima "Nije dobro, jedna cura dolje slavi rođendan i malo je previše popila, napravila je nered u kupeu.."
Ne previše ljubazna provodnica koju smo zbog velike fizičke i karakterne sličnosti nazvali ruska Margaret Tatcher donijela nam je čistu posteljinu i krenule su pripreme za spavanje. Shuogo koji spavao dolje nakon što je namjestio svoj krevet je počeo namještati krevet i Davidu koji se opet negdje izgubio u čemu sam mu ja pomogao na čemu mi je zahvalio naklonom. Završivši s Davidovim krevetom Shuogo mi se opet naklonio i rekao "Sorry for your time ..." bio nam je to simpatičan uvod u nešto što će nas čekati na svakom koraku u Japanu.
Marina i ja kao već iskusni uhodani tim putnika rutinski namještamo krevet i zavlačimo se u krevete, ja dole Marina gore, nedugo nakon čega vagon pun turista tone u san.
Ujutro sam se probudio taman usred 40-minutnog stajanja u Ulan-Udeu posljednjem većem gradu u Rusiji. Nakon što smo krenuli primjećujemo kako se krajolik podosta izmijenio, ali također primjećujemo i jako puno smeća razbacanog unaokolo u predgrađima ovog grada. Tu se isprepliću naselja yurti i kockaste manje-više moderne višekatnice.
Nakon što se vlak polako izvukao iz grada dočekuju nas kratkom travom obrasli obli brežuljci iz kojih tu i tamo proviri pokoja gola žuta stijena oko koje raste malo drveća, te između toga svega mala jezerca u kojima se preslikava okoliš. "Ovo je sigurno jako nalik Mongoliji" mislimo u sebi i upijamo ove prirodne ljepote pod ranojutarnjim svjetlom.
I tako malo po malo kroz sve mongolskiji i mongolskiji krajolik stižemo u Nauški, posljednju stanicu u Rusiji. Ovdje slijedi carinska i policijska kontrola te stajanje od čak 305 minuta. U kupe nam ulazi mladi i vrlo uljudni pogranični ruski policajac koji je svakome pročitao ime, zatražio da ustane i stane ispred njega nakon čega je dobru minutu uspoređivao lice osobe ispred njega sa slikom na pasošu. Zadivio nas je profesionalizam ovog službenika koji je Shougou baš kako treba na kraju imena dodao "san", Davidu je ime izgovorio baš kako bi to uradili Francuzi, a nama se obratio na ruskom koji smo s lakoćom razumjeli. Poslije toga nam uzima dokumente i odlazi nakon čega ga dugo nema. "Ok što sad?" gledamo se međusobno bez dokumenata i usred pustoši. Zatim nam dolazi carina, pa još jedna kontrola i nakon cca 45 minuta dobivamo natrag svoje dokumente i tu nam provodnica govori da sljedećih 2 sata možemo izaći iz vlaka i raditi što nam je volja. Samo što raditi u mjestu u kojem je dolazak ovog vlaka glavni i jedini dnevni događaj?
Izlazimo iz kolodvora i prelazimo prašnjavi put do parka sa spomenicima palim sovjetskim vojnicima i putem srećemo samo mlade vojnike u uniformama i tek pokojeg domaćeg stanovnika. U samom mjestu osim 2 oronule trgovine nema ničeg zanimljivog. Pridružuju nam se Shougo i David koji su se u međuvremenu popeli na obližnji brežuljak i divili se okolnim ljepotama. Zajedno odlazimo u "Zalogajnicu" u nadi da ćemo boršču iz Vladimira pronaći dostojnog suparnika i iako ovaj nije bio loš, pobjedu je opet iznio Vladimirski boršč. Nakon sat i pol izbivanja iz vlaka i kako bih umirio Marinu pomalo nervoznu zbog pustoši oko nas, odlazim provjeriti je li nam vlak još uvijek tamo. Dolazim na kolodvor i imam što vidjeti. Od našeg vlaka ostao je samo jedan vagon. Trčim da provjerim je li to naš i s vrata vagona mi maše provodnica i ponavlja da je vrijeme polaska ono koje nam je i na početku rekla.
Vraćam se natrag u zalogajnicu da ekipi iz kupea priopćim zanimljivost koja ih čeka po povratku i nalazim ih svakog s po dva sladoleda u ruci. "Koštaju samo 30 centi i odlični su" govore mi kroz mljackanje.
Pred vagonom se grupi iz našeg kupea pridružuje Australac koji se do sada družio s glasnom ekipom koja je sinoć slavila rođendan. Kako se približava vrijeme polaska, sve više ljudi se skuplja pred vagonom. Kako je polazak bivao bliži postajali smo sve više svjesniji činjenice da su putnici našeg vagona gotovo isključivo strani turisti koji putuju u Mongoliju. Tu su tri Njemice koje se drže nekako po strani i sjedeći na zemlji upijaju toplinu sunca, još dva Australca i Irac koji se prešetavaju od jedne do druge grupice ljudi i uz pivo komentiraju dosadašnji put, nešto stariji ruski bračni par, ostali se već polako penju u vagon, siti ruske pogranične pustoši idu odmoriti u svoje putne krevete.
Pred sam polazak kroz vagon prolaze provodnice nudeći nam suvenire iz repertoara ruske željeznice. Šalice koje se inače dobiju za vrelu vodu iz samovara, standardne i u pozlaćenoj varijanti, privjeske, medvjediće provodnike, lokomotive... Namigujući jedni na druge pretvaramo se kako se divimo njihovim proizvodima međutim ne kupujemo ništa od ponuđenog.
305 minuta je napokon prošlo i naš turistički vagon se uključuje u jednu omanju kompoziciju ... krećemo prema Mongoliji. Nakon kraće vožnje stižemo u Sukhe Bator pogranično mjesto s mongolske strane u kojem prema planu stojimo "samo" 149 minuta. Stanicu ranije na vlak su se popeli mongolski službenici i pregledali nam dokumente. U stanici nam vojnici ulaze u kupee i uz molbu da izađemo van na hodnik vagona, temeljito nam pregledavaju kupe, dižu prtljagu i zaviruju u svaki kut. Prošla je konačno i ta formalnost i opet imamo nekih 80ak minuta slobodno da izađemo iz vlaka i prilagodimo se novoj okolini.
Odmah nas zaskaču muškarci i žene s ogromnim kalkulatorima nudeći nam promjenu stranih valuta u mongolske Togroke. Iako nas ubjeđuju da upravo oni nude najbolji tečaj u Mongoliji gotovo cijeli vagon odlazi do bankomata i tamo uzima lokalnu valutu. Grupa iz našeg turističkog vagona se polako razmilila po kolodvoru, a hrabriji polako kreću i dublje u samo mjesto.
Slijedeći grupicu predvođenu Australcima odlučujemo se pronaći najbliži dućan izvan kolodvora da se opskrbimo za ostatak puta. Već je polako padao mrak i lokalci u bliještećoj ležernoj zapadnjačkoj odjeći koji naslonjeni na svoje ne tako nove, ali zato nedavno modificirane automobile bulje u nas ne ulijevaju previše povjerenja. Nesvjesno se krećući u grupi iako bez prevelike međusobne komunikacije, promatramo i fotografiramo dotrajale kućice i djecu koja se igraju u prašini. Oko auta parkiranih na parkiralištu formiraju se grupe oko žena koje pretaču iz većih u manje posude i prodaju nekakvu mliječnu tekućinu. Pronalazimo prvi dućan koji je ispunjen kiselkastim mirisom mlijeka i polupustim policama s uglavnom domaćim proizvodima. S obzirom da Mongoli službeno koriste ćirilicu nalik ruskoj uspijevamo se snaći oko proizvoda proučavajući opise na njihovoj poleđini. Na podu opažamo dvije velike posude s mliječno bijelom tekućinom, vjerojatno istom koju prodaju žene vani, ali zbog jezične barijere ne uspijevamo doznati o čemu se točno radi. Opskrbljujemo se keksima, vodom i još pokojom namirnicom za ugodniji nastavak puta, a prodavačica ohrabrena dolaskom lokalaca u dućan na kraju nam objašnjava kako se na mongolskom kaže hvala. Nevješto ponavljamo "Bayarlalaa" i izlazimo na ulicu. Nakon tog kontakta iako je vani već praktično mrak osjećamo se sigurnije, fotografiramo klince na cesti i vraćamo se u vlak. Na našu kompoziciju dodaje se još mongolskih vagona i krećemo dalje.
Kako bi proslavili uspješan ulazak u Mongoliju i uspješno odrađenu rusku etapu transmongolske rute na inicijativu Crystelle i Antoninea organiziramo druženje uz friško nabavljene kekse, sibirske sjemenke cedra, čaj, votku i rakiju. Ovdje još više saznajemo detalje svačijeg puta ponaosob. Kroz smijeh i priču spoznajemo da je već prošao jedan sat iza ponoći. Kroz nekih pet sati stižemo u Ulan Bator. Valja se pripremiti za sutra i pokušati se malo odmoriti.
Oko 5 ujutro nas provodnica manirima čelične lady budi tražeći da joj predamo posteljinu i obavještavajući nas da za pola sata zaključava wc. Polako se izvlačimo iz kreveta i spremamo stvari, svi osim Davida koji spava do posljednjeg trenutka kojeg mu ruska Tatcherica dopušta.
Konačno oko 6 stižemo u Ulan Bator i silazeći na jutarnju hladnoću od svega par stupnjeva celzija prisjećam se podatka kojeg sam pročitao kako je Ulan Bator najhladnija prijestolnica na svijetu. Dočekuje nas vozač iz našeg smještaja s napisanim Marininim imenom, brzo se pozdravljamo sa svim našim suputnicima i dršćući od hladnoće skupa s vozačem tražimo što brži put do topline njegovog auta.
-------------------
(ONA)
22.08.2013. (03:37 Moskovsko vrijeme)
Chihu chihu truć truć i polako napuštamo tipičnu Rusiju za prekrasnu Mongoliju. Pejzaži se izmjenjuju sa svakim novim km i prostrane cedrove šume su sada samo sjećanje. Goli brežuljci i planine, oker zemlja i niske nastambe, ponekad tek ponešto zelenila, mala rječica ili plodno tlo. Pustinja nam se bliži pa tako i njeni ljudi.
Upravo prolazimo kroz najljepšu dolinu dosad. Uz prugu teče rijeka, ne puno veća od Mrežnice, oko sebe sije zelenilo koje pod ovim žarkim jutarnjim suncem dobiva sve nijanse živoga. Pastiri sa svojim kravama i veseli psi odaju tek nešto malo ljudskoga u ovoj kao začaranoj dolini. Osjećam se kao usred kakve razglednice sa štanda (kojih BTW u Rusiji baš i nema - jedva smo koju uspjeli nabaviti u Hostelu u Irkutsku - ali pošta nije radila pa ništa od slanja).
Napustili smo Ulan-Ude prije sat vremena, grad u kojem moram priznati ne bi voljela duže stati. Prljavština, sirotinja i raspuštenost vladaju niz čitav grad. Kolodvor je kao svaki drugi u Rusiji – uredan i skladan, ali ostatak - ni približno. Vrećice prepune zatvorenog ili razbacanog otpada - posvuda - od naselja do brežuljaka do livada. Smeće krasi ovaj grad i njegovu okolicu, a naizgled napuštene tvornice podsjećaju na kakvo poslije ratno stanje. Ruševine zgrada, polu porušene i zgorene drvene kućice, zemljane ceste. Sa groblja na prašnjavom brdašcu baca se preko ograde staro izblijeđeno plastično cvijeće, skotrljano niz njegov brijeg ovo ga sada „krasi“ kao jedini primjerak „cvijeća“ u okolini ovog grada. Stabla kao čačkalice u jednostrukom rijetkom nizu, na vrh najvišeg brda, pozdravljaju sunce koje sviće iza niskih lijenih oblaka. Ranoranilci svih rasa i boja ne mare pretjerano za pješački (koji ionako ne postoji, kao ni ograda uz prugu), te jednostavno prelaze prugu gdje im je to najpogodnije. Buryatske bakice sa sela, mongolski trgovci i dotjerane Ruskinje u blistavo čistim plavim cipelicama. Svi koračaju bezbrižno po prašnjavim puteljcima sada već crveno smeđe zemlje, ruku uz ruku s mnogobrojnim psima koji se zatrčavaju i naganjaju.
No sada, sat vremena od Ulan-Udea, naš vlak ritmički odzvanja u kamenjaru, fijuče dok pozdravlja drugog i ispušta svoje crne pufove dima baš kao u dječjim crtićima. Okolina je ovdje sasvim drukčija - nema ljudi ergo nema smeća, nema napuštenih razbijenih nastamba. Samo prekrasna, divlja priroda. Izmjenjuju se bez čistog reda kamenjar i plodne doline, zelene livade, šumarci bora i ponekog cedra, vlakovi koji strpljivo čekaju svoj red na pruzi, lokve manje ili veće vode koje ciljaju da budu jezera. Sudeći po ovome što vidim mora da je Mongolija prelijepa, pogotovo tamo gdje je moderni čovjek nije imao prilike promijeniti.
Još pet sati pa granica... I baj baj rusija.
(22.08.2013. 06:52 Moskovsko vrijeme)
Ako se pitate zašto uvijek pišem sate u Moskovskom vremenu, razlog je poprilično logičan: s obzirom na vremensku i kilometarsku dužinu pruge bilo bi gotovo nemoguće pratiti točno lokalno vrijeme u svakom trenutku. Stoga su Rusi razvili jednostavan način za brže i lakše snalaženje rasporedom vlakova - sve se prati u Moskovskom vremenu. Pa tako smo i mi ručne satove ostavili na Moskovskom vremenu, dok nam mobiteli prate lokalno. Koliko je ovdje točno sati... Hmmm možda 11:30 možda 12:30...dunno :) kako je to dobar osjećaj! Ne mariti za sat i koordinate…
Gospon Vlak koji nas ispraćuje iz Rusije puno je bolji od svih prijašnjih u našem iskustvu: vagon broj 9 - novijeg izdanja - krase plave nijanse i komforni kupei. Klupice i kreveti presvučeni novim svijetlo plavim tapecirungom, vlastita klimatizacijska jedinica, po jedno svijetlo uz svako uzglavlje i novi popluni i jastuci; sve blista … osim prozora :). Već smo ranije primijetili tendenciju Rusa kod farbanja: nema brisanja/čišćenja ostataka farbe za sobom, nema zaštite dijelova kojij se ne farba. Pa tako obojane klupice, ograde, stupići... svi imaju oko sebe ili kao modernu podlogu impresionističke fleke raspršene farbe. Kakav moderan umjetnik/kritičar mogao bi to prodati kao masterpiece uličnog individualističko-ekspresiontističkog prikaza kaotičnosti današnje kulture. :) Eh...da mi je biti kritičar pa da vam to i mogu bolje opisati, i… da ih samo nema na svakom koraku... :) kao npr. upravo na našem prozoru, gdje kroz mrlje crnog laka pokušavamo uhvatiti dojmove krajeva koje dotičemo.
Naš je vagon prepun mladih ljudi koji se prešetavaju, druže, zafrkavaju i slikaju. Pa tako i u našem smo se kupeu odmah super složili: jedan Japanac na moje oduševljenje, jedan Francuz na Nenovo. Sad možemo oboje vježbati svako svoji najdraži strani jezik. Odnosno mogli bi... da ne pričamo svi tečnim engleskim :D. No, preostalo mi je još nešto manje od 24h, možda se i osudim izgovoriti što na japanskom, onako čisto za vježbu prije Japana. ;) Gambarimasuuuu!!!
Sve u svemu u dobrom društvu bome nije problem dijeliti ovako skučeni prostor - dijeli se stolić i improvizirana vreća za smeće ispod njega, hrana i grickalice, cuga i ostale lokalne specijalitete (da, da, naravno da su svi probali našu rakiju), ali i iskustva, znanja, informacije i kontakte. Shogo-san, student ekonomije i biznisa iz Tokija, tijekom svojih dvadeset i sitno godina već je dosta vidio po svijetu. Sada, kaže, iskorištava zadnje godine faksa da proputuje još malo prije uzornog vladanja na poslu, za kojeg se već sprema. Trenutačno na kraćem putu kroz Rusiju i Mongoliju, ranije vidio Španjolsku, Portugal i Italiju, neko vrijeme živio u Brazilu, a dogodine ide dalje. Kaže on, ne idem u Kinu, savjetujemo mu mi - dođi u Hrvatsku ;). David s druge strane svojih je 30 godina proveo u Parizu, gdje mu je kaže više bilo dosta pa je stan dao frendu na korištenje, na poslu uzeo neplaćeno i krenuo na put oko svijeta od godinu dana. Nema previše plana osim država koje želi posjetiti, u svakom gradu su mu dosad preporučili smještaj a kad se vrati kako kaže, čekaju ga i posao i stan. Pa nije loše tim Francuzima. :) Bome i francuski par iz hostela je na podužem putu od nekoliko mjeseci, i svi oni ostaju duže u Mongoliji... Hmmm možda smo trebali i mi, prekrasna je to zemlja, sad još i više kad vidim krajolik koji se razvija izvan prozora... Ali kud sve u tako malo vremena... A ništa, morat ćemo doći opet! :) Sve u svemu, sve više susrećemo ljude koji putuju po više mjeseci da ne kažem godine. Od kud im financije i mogućnost posla/života nemam pojma, ali naših pet tjedana (za koje smo se toliko potrudili i na koje smo se ponosili) sada zvuči malte ne mizerno... "a joooj, šta samo pet tjedana ste na putu?"... Khm... da…
(22.08.2014. natrag na Hrvatsko vrijeme ? prisjećajući se tog vremena)
Posljednje stajanje u Rusiji na našem putu nalazi se uz samu granicu, Nauški. U 45 minuta dobro prekontrolirali, pasoše nam uzeli, na izbor dali preostalih dva sata u vlaku bez wca ili izvan njega ispod sunca, i priča tu staje. Dva štanda sa ponešto namirnica i voća ispod stare polu poderane cerade, tri mještanina na metalnim stolicama, pokoji vojnik i puno puno prašine. Hrpice otrgnute trave kao u kakvom western filmu kotrljaju nam se ispred očiju, u ušima čujemo melodiju iz filma Jon Wayne-a dok stojimo na one dvije stepenice uz visoku bijelu ogradu kolodvora, samo dvije stepenice koje nas odvajaju od odabira kojeg smo upravo učinili.
Drvenim kućicama prošarana dva puteljka s desne, dva sa lijeve strane „glavne ulice“ ovog „grada“. Iza kolodvora parkić koji nudi nešto hlada iznad nepokošene užegle trave, škola sa domoljubnim natpisima, ostaci stada ovca, široka bijela cesta i brdo koje strmo se uzdiže visinom taman iznad zgrade kolodvora. Iza njega i iza zavoja….upitnik. Pogledamo se i nasmiješimo, te zakoračimo. Možda bi Neno i išao preko brda, kao neki od naših suputnika, no meni se ta opcija ne čini previše primamljivom. Ne očekujem čudo, a nedostatak lokalnih ljudi i količina graničnih vojnika me nekako drži pod dojmom da to možda nije mudro. Samo smo tik do Mongolije i ne bi voljela da prekršimo kakvo nepoznato pravilo ?. Možda da pričekamo malo one koju su već bili, kažem ja. On se pomalo nevoljko složi, i tako, malo prekasno da pronađemo hlad na već zauzetim klupicama u parkiću, sjednemo na jednu na suncu, otkrimo rukave i upijamo malo topline dok čekamo da vrijeme prođe.
Močvara sa barom i ponešto kućica, kažu nam cimeri koji su se upravo vratili sa brda. Shogo sjedne do mene, David legne na travu, i kao ostali koji su odustali od istraživanja, lijeno čekamo polazak vlaka. Ne bi li nam vrijeme brže prošlo odlučim se progovoriti malo japanskog ?. Podijelim sa Shogom svoju načičkanu zbirku riječi i rečenica, a on se ponudi ih prevesti u Kanji (daleko poznate istočnjačke komplicirane znakove ? ). Ako ste pomislili kao i ja da će to biti super vježba za mene, varate se :D. Unatoč njegovom trudu, njegov je rukopis, već naviknut tim znakovima i njihovim mnogim značenjima, za mene bio gotovo nečitljiv. Gledam i razmišljam si, ako mi imamo problema jedni drugima čitati rukopis sa naših 30 slova, kako li se samo oni snalaze sa preko 5000.
Ručak u jedinoj zalogajnici preko puta podsjeća na naše stare menze i zalogajnice. Pločice, starinski stolnjaci, kruh u plastičnoj košarici, mali frižider sa sladoledima i 5 jela na izbor. Jedan pogled na tanjur i odmah vadimo noninu rakiju, „jednu prije, jednu poslije jela“ naučimo dvojicu stranaca koji nas čudno gledaju dok im sipamo prozirno zelenu tekućinu u čase. Zabrinuli bi se za Japanca, čiji je narod poznat po tome da ne može podnijeti alkohol, da nas on nije uvjerio kako nema problema sa time. „Campai!“, „Cheers!“, „Živjeli!“, „Nazdarovlje!“, nazdravili i nepovjerljivo krenuli na svoje delikatese. Pogotovo Shogo, ponadao se „pork cutlet-u“ (svinjskom kotletu) kao što je pisalo na jelovniku, ali umjesto toga dobio umakom prelivene ćufte. :D Ne bi se ja zvala „Marina“ da ne provirim u škrinju sa sladoledima, a još manje kad ne bi probala sladoled za 2 kn :D. A kad već košta toliko, daj dva! I tako dok mi slasno njupamo na pragu restorana, uputio se Neno provjeriti što je sa vlakom, čiji nos više ne vidimo na pruzi… khm… khm… a oko nas više nema ni lijenih suputnika koji leže na travi. Samo nas četvero, sladoledi i vlasnica zalogajnice.
Nemirno gledam ga kako se dugim spretnim koracima udaljava, dolazi do ograde kolodvora, stane, proviri na prugu i onda naglo okrene prema meni široko otvorenih očiju i potrči iza zgrade. Srce mi stalo u grlu! Što se zbilo? Prvi instinkt, trči! Drugi instinkt, čekaj. I tako nakon desetak sekundi koje su meni izgledale kao minute, izviri Neno i laganim ali uspuhanim hodom ide prema nama. Smiri se srce moje, sve je uredu…valjda… ?
„Koja scena!“ kaže mi Neno još uspuhan, „na kolodvoru stoji samo naš vagon, ničeg drugog nema, ni vlaka, ničega“. Ajde, naš je vagon tu, pomislih si…ali ček, da nismo mi krivi za to. „Ajmo rađe tamo“ kažem ja, iz neke potrebe da se uvjerim da nisu četiri bezglava stranca kriva za naizgled napušteni vagon usred rusko-mongolske pustinje.
Kao što je sat na ruci ispravno pokazivao, sve je bilo uredu, imamo još pola sata do kretanja vlaka. Očito laknulih osmjeha, pridružili smo se ostalima na podu u hladu vagona i upali natrag u smirenu atmosferu višednevnog putovanja vlakom. Uskoro je stigao i ostatak našeg vlaka, ili bar onaj s pogonom :D, i krenuli mi dalje!
Približavajući se granici sve su prisutnije bile ograde, bodljikave žice i zastave koje vijore kada pored njih vlak digne malo vjetra. Već smo se neko poduže vrijeme vukli u dolini okruženoj bodljikavom žicom i znakovima opasnosti, usko između dva brda koja nikako da dođu kraju. Tu i tamo pokoji nadzornim toranj iz čijeg hlada viri granični patrolni službenik i budno motri naše kretanje. Natpis pozdrava iz prostrane Rusije ostavili smo iza sebe prije nekoliko kilometra, i ja sve nestrpljivije iščekujem Mongoliju i kilometre na pruzi koji nas vode do Ulan-Baatora. Kao da sam zaboravila da uskoro ponovno stajemo...
Već prvi prizori Mongolije, koje sam sa iščekivanjem tražila s one strane prozora bučnog vijugajućeg vlaka, ostavili su me zalijepljenu za to polu mutno ogledalce. Prva pomisao mi je pomalo teško pala: "Uf....trebali smo ovdje ostati duže". Druga pomisao doletjela vesela već prepuna budućih planova: "A niš, morat ćemo se opet vratiti :D". Sa ruske strane brdašca prašina i pustopoljina, s mongolske strane slika kao stvorena za poster ili puzle od nekoliko tisuća komada. Brdo prošarano stablima i poveća bara vode, toliko mirna da još jače reflektira plavu boju čistog neba.
Nijanse okera, plave i zelene pratile su nas sve do sumraka, kada smo stali na prvu mongolsku stanicu - "Sukhe' Bator". Nema više sumnje, u Aziji smo. Lokalno stanovništvo, jezik, natpisi, plakati i dress code. Lokalno vrijeme - nema više računanja po moskovskom vremenu. Hrabro izlazimo iz vlaka i kao da smo ovdje domaći krećemo za drugima u prostore kolodvora. Šalteri sa redovima lokalaca s lijeve strane, stepenice koje vode u restoran na kat s desne, bankomati ispred nas. Bankomat! To! Zaobilazimo preprodavače i ostale davače deviza, i pićimo u red na bankomat. Jedan stranac ispred nas pokušava uzaludno podići novac, nakon trećeg pokušaja odustaje i stižemo mi - kao znamo kako se to radi. Prva kartica: Mastercard. Fail. Druga kartica: Diners. Fail. Treće kartica: Maestro. Fail. Khm... A čuj imam ja onu svoju Vizu koja nije kreditna, i ima tek ponešto novaca na njoj... sumnjičavo se gledamo, ubacimo karticu, pin, žmirećki, jedan, dva, tri.... pi pi pi pi brrrrljjjj.... Evo novčeka :D Weeeee - high five!
"Punoga" džepa i sigurnog pogleda izlazimo iz kolodvora sa njegove stražnje strane, imamo dva sata do polaska vlaka, i odlučili smo se prošetati okolinom. Iza kolodvora, standardna scena parkiranih automobila koji čekaju ili iskrcavaju svoje bližnje, mala gužva i puno nepoznatog jezika. Pojma nemamo di idemo, ali to se ne mora vidjeti zar ne? :D I tako, kao što vam je već ranije Neno rekao, prividno smo se "spojili" sa drugom povećom grupom turista, nama sasvim nepoznati, i uputili kao da znamo točno gdje želimo stići. Pratili smo ih neko vrijeme, zatim skrenuli u omanju ulicu, ušli u prvu trgovinu i kupili neki čudni napitak od nepoznatih bobica koje smo ranije vidjeli kako slasno njupaju, nepoznate kekse i neku okruglu pitu ili kruh ili šta god to bilo :). Sa prodavačicom smo sve šutke odradili. Nijema ona, nijemi mi. Ko je koga čudnije gledao ne bih znala, ali se ona pri kraju ohrabrila i pozdravila nas stidljivim smiješkom. Pogledamo se jednog drugog pitajući za dopust, pogledamo nju i: "Thank you?". Tri puta nas je brižna pokušala naučiti, svaki put kad bi ponovili više se nasmiješila. Na kraju se zadovoljila nekim našim "Baj´lala´", i uputili se mi nazad. "Baj´la´". Ma nee... "Bajlala"... neee... "Bajlala´"...aaaaaa! Ovaj mongolski "Hvala" je svakako zvučao, ovisno o tome kako ga je čije uho čulo. A moje nije baš pouzdano :D.
Pri povratku sreli smo Shogo-a i Davida ispred mini dućana kod kolodvora. Unutra izgledaju stvari malo jasnije no što je to bilo u našem iskustvu, i dok se Shogo uputi kupiti vode, ja otkrim škrinju sa sladoledima. Sline procure na sjećanje ruskog Morožnoje s one strane granice, i provirim ti ja iznad hladne škrinjice. Eeee...... možda ipak ne bi sladoled sada :).
No bar je kruhić iz dućana, kojeg su na kraju kupili i susjedi francuzi, bio ukusno iznenađenje. Težak kao kamen ali prhak pod našim džepnim nožićem, nevješto smo ga narezali na komadiće i podijelili među sobom. Poluslatko tijesto skrivalo je slađu unutrašnjost, neidentificiranu crveno smeđu masu, koju smo redom kušali i pokušavali otkriti od čega se sastoji. Sve dok nisam na soku vidjela naizgled kineska slova. Hmmmm kina....kanji... azija.... slatko... grah....GRAH! Naime crveni grah po staroj azijskoj tradiciji sladi se šećerom i koristi u razno raznim slasticama, pa tako i u ovoj. Mistery solved, i nama svima lakše da znamo šta jedemo :D. Sok od bobica, mongolsko nacionalno piće prema etiketi, podsjećalo je na neki multivitamin okusa sličnog mangu. Ubrzo je nestao. A bambi je iza sebe skrivao petit kekse :). Njup tu, njup tamo, rakija tu, votka tamo, i brzo prošla noć i mi smirili glad.
Nema komentara:
Objavi komentar
Slobodno komentirajte :) Bit će nam drago