(ON)
Iako je bilo 6 ujutro naš vozač je morao upotrijebiti sve svoje vještine da se probije kroz prometnu gužvu milijunske mongolske prijestolnice u kojoj ujedno živi i većina stanovnika ove zemlje. Smještaj nam je bio u centru grada, našli smo ga na preporuku prijatelja i već smo se mailom dobro nakomunicirali s Bobby-em vlasnikom i upraviteljem hostela, koji nam je osim smještaja kupio kartu za dalje prema Kini i organizirao posjet nacionalnom parku Gorkhi-Terelj zajedno s boravkom kod lokalne obitelji. Nakon 10-minutne vožnje stižemo, vozač nam pomaže s prtljagom i doživljavamo vrlo profesionalni doček u hostelu koji u 6.15 ujutro još uvijek spava dubokim snom. Djevojka s recepcije nam objašnjava da Bobby dolazi tek oko 9 i pokazuje nam sobu u koju se možemo smjestiti. Soba je asketski jednostavna s krevetima sa svake strane ispod prozora koji je širine cijelog zida nasuprot ulaznih vrata. Na zidu uz vrata nalazi se minijaturni stolić i to je to. Takav je uostalom i cijeli hostel pomalo trošan i jednostavan bez previše detalja koji bi trebali stvoriti poseban ugođaj.
Ne znam zbog čega, ali od ulaska u Mongoliju, a u ovom hostelu još više, ova zemlja mi daje ugođaj zemalja latinske Amerike kao što su Peru i Bolivija. Nakon što popunjavamo potrebnu papirologiju, javljamo se kući i otprilike minutu nakon kontakta s krevetom tonem u san. Nešto prije 9 Marina me budi da je Bobby izgleda stigao i da se idemo dogovoriti za dalje jer odmah danas krećemo u nacionalni park nakon čega spavamo kod obitelji u yurtama. Nestrpljivo smo očekivali susret s ovim sposobnim organizatorom i u međuvremenu na hodniku hostela srećemo ženu u 40im koja svima spremno daje odgovore na pitanja i daje instrukcije osoblju hostela. Prima nas na 2 minute u svoju kancelariju, objašnjavamo joj da mi odmah danas trebamo krenuti u Terelj a ona nam brzo nalazi grupu s kojom idemo i u tom razgovoru shvaćamo "ovo je Bobby!". Smijemo se sebi samima što smo cijelo vrijeme pretpostavljali da je Bobby muško. Nemamo previše vremena do polaska naše grupe, a Bobby nam govori da spremimo stvari u spremište prtljage i da sad nemamo vremena za plaćanje što ćemo obaviti po povratku. Budući da se u 9 život u hostelu rasplamsao punim žarom tek sad vidimo o kojem kapacitetu se radi. Hostel naime ima nekoliko kupaonica, wc-a, blagovaonicu i prema slobodnoj procjeni može primiti 50ak ljudi za koje je Bobby uspješno organizirala ture i upućivala ih gdje trebaju ići.
Izašli smo ispred hostela u parkić i sreli se s našom grupom, parom s Novog Zelanda Naomi i Brian (ako smo dobro shvatili), Rahol iz Engleske kojeg smo svi zvali Raul i Carlos iz Argentine koji se predstavio kao Charlie. Svi su oni putovali u smjeru suprotnom od našeg ali manje više istom rutom, krenuli su iz Japana ili Kine i kretali se prema Moskvi. Novozelanđani u svojim dvadesetim su bili na višemjesečnom putovanju po svijetu kojeg su započeli u Japanu, Charlie i Raul su krenuli iz Kine i kreću se prema Moskvi. Raul put završava u Engleskoj, a Charlie koji je na godišnjem putovanju oko svijeta je znao da se u drugom mjesecu iduće godine želi vratiti u Argentinu mami za rođendan, a do tad nema nekog konkretnog plana putovanja. Do tada ponosni na naše višetjedno putovanje i pomno isplanirani put iznijeli smo sramežljivo naš raspored puta nakon čega s druge strane dobivamo očekivano ne previše emocionalno "Aha baš super".
Konačno nam dolazi vozač kombija koji će nas prevesti do nacionalnog parka. Vozač od jutros sada igra ulogu prevoditelja i objašnjava nam da park Terelj nije tako daleko, ali zbog gužve je potrebno sat i pol do dva da se stigne pa bi bilo dobro da odmah krenemo. Na kraju nam se vozač kombija čičica na kraju 60ih obrati na mongolskom i nasmiješi, slijedi prijevod prevoditelja: "Vozač kaže : Ne brinite ništa govorim engleski". "Odlično" pomislismo "u sigurnim smo rukama".
Uz puno trubljenja, prestizanja, krivudanja, pronalaženja dodatne trake tamo gdje ona ne postoji, milimetarskog izbjegavanja sudara i nakon kraćeg zaustavljanja u supermarketu radi opskrbe prije svega vodom, uspijevamo se nakon 45 minuta izvući iz gradske gužve na magistralnu cestu. Supermarket nam je bio posebno otkriće jer nismo mogli ne uočiti dominantnost turskih prehrambenih proizvoda na policama, te širok izbor raznih grickalica mesnog porijekla. Svatko je kupio ponešto od toga kako bi kasnije u kombiju mogli razmjenjivati zabavu za zube na mongolski način. Našlo se tu svačeg od hladne verzije hotdogova pa do pikatnih mesnih kockica i sve je imalo dobar okus. S još popriličnom zalihom domaće rakije za potporu probavi koju smo uveli u obaveznu opremu na duža putovanja bez oklijevanja smo isprobali sve sto se nudilo.
Magistralna cesta je prepuna rupa od kojih nam poskakuje vozilo. Korejski kombi iz 90ih se vrlo uspješno nosio s ovom kvazi off road vožnjom dok smo mi poluotvorenih usta promatrali nešto što smo pri ulasku u Mongoliju iz vlaka mogli samo naslutiti. Ogromna prostranstva ispunjena brežuljcima obraslih kratkom travom od kojih bi se poneki uzdigao malo više prema nebu u formi gole žute kamene stijene, poneki potočić koji presijeca ovaj idilični krajolik, prašnjavi put i tako do kud vam seže pogled. Nadomak Ulan Baatoru nije rijedak prizor uočiti blok stambenih višekatnica koje stoje usred ničega s par yurti oko njih i obaveznim stadom stoke, sitnog ili krupnog zuba ovisno o preferenciji vlasnika.
Već nakon ove relativno kratke vožnje jako dobro uočavamo mongolsku prirodu koja je prisutna u svemu u ovoj zemlji. Iako to nije nimalo zahvalna zadaća ukratko bi je se moglo opisati riječima: "Bitno je kretati se i nešto će se već izroditi u smjeru u kojem težiš. Radi to na divlji i neobuzdani način". Ovo je nekako prisutno u svemu što se radi u ovoj zemlji od vožnje automobila kroz gužvu gdje svatko traži način da stigne do željenog odredišta na najbrži način, i gdje od jedne trake u tren nastane više njih pri čemu nema stajanja, ali što je bitnije nema ni sudara, pa do komunikacije između ljudi gdje jedni drugima uz bogatu gestikulaciju, povike i smijeh nastoje objasniti što žele ili kakav stav imaju o nekoj temi. Bez sumnje ova priroda je posljedica nomadskog načina života ovih ljudi u krajoliku u kojem dominiraju prostranstva stepe i neba, između kojih se valja stalno kretati ako se želi preživjeti, a ukoliko to radite na divlji i neobuzdani način velike su šanse da ćete barem dijelom uspjeti ovladati ovim prostorima.
Nakon ulaska u jednu udolinu i prelaska rijeke Tuul brzo smo se našli na ulasku u nacionalni park Gorkhi-Terelj i tu brežuljci pomalo već prelaze u brda na kojim se primjećuju bijele yurte oko kojih pase stoka. Ove nakupine yurti predstavljaju ger (dom na mongolskom) kampove u kojem žive ljudi na području nacionalnog parka, međutim dobar dio njih se koristi i za prijem turista. Dok napasamo oči u predivnom krajoliku ovog nacionalnog parka, već oguglali na nemalo poskakivanje našeg vozila, uzbuđeno razmišljamo što nas čeka kod naše obitelji domaćina.
------------------
(ONA)
10.09.2014. (Zagrebačko sivo vrijeme :) )
Još naviknuti na topline Sibira (da, koliko god to smješno zvuči), pospani ali uzbuđeni izlazimo iz vlaka i smrzavamo se od hladnoće ranojutarnjeg Ulan-Batorskog zraka. Mršava desetka usred kolovoza, ako ne i daleko niže, znatno se više osjeti kada izađeš iz vagona ugodne sobne temperature, u kojemu si čekao desetak minuta s punom opremom na leđima i prsima. Pogotovo kad nisi to očekivao i jaknu lijepo uredno posložio u jedan od mnogobrojnih pretinca, džepova i špagama zavezanih dijelova svog ruksaka koji je sad već polako postao io tebe. No ubrzo pronalazimo našeg vozača i prepuštamo se po prvi puta drugome na milost i nemilost, ulazimo u vozilo i trljamo si ruke da ih zagrijemo.
Iako je jedva svanulo, i nešto je sitno preko šest ujutro, grad je već u prometnom kolapsu. Mongolija, zemlja površine kao i cijela središnja Europa (19-ta po veličini u svijetu), naseljena je sa jedva 2.9 milijuna ljudi, od kojih preko 45% živi u glavnome gradu. To objašnjava stvari zar ne? :) Preko 30% stanovništva nomadske je ili polunomadske prirode, a glavni joj je grad proglašen kao najhladnija prijestolnica na svijetu - sa prosječnom godišnjom temperaturom od 0°C. Unatoč tome što se njena najsjevernija točka nalazi otprilike u razini sa Berlinom, a najjužnija u ravnini sa Rimom - Mongolija je većinom prošarana stepama, s hladnim planinama na sjeveru i vrućom Gobi pustinjom na jugu, ostavljajući prostora za vrlo malo obradive površine. Svoju hladnoću zahvaljuje prostranoj hladnoj fronti sa Sibira koja se skuplja u nizinama i dolinama rijeka, spuštajući temperaturu i do -30°C. A njezina visoka nadmorska visina, hladnoća i vjetrovita klima, imaju za posljedicu ekstremnu kontinentalnu klimu sa dugim, hladnim zimama i vrlo kratkim ljetom tijekom kojeg pada najviše godišnje količine kiše.
U Mongoliji smo svega 4,5 dana, od toga 2 ćemo potrošiti u vlaku a druga dva u Ulan-Batoru i nacionalnom parku Terelj. Cijeli boravak u Mongoliji, pa i karta za vlak za dalje, sređena je preko hostela "UB Guesthouse" i Bobby. Tako da se mi prvi puta prepuštamo i kao pravi turisti beljimo preko prozora i ništa ne razumijemo :D. Hostel se nalazi u samom centru grada, tako da možemo odpješačiti do svih glavnih znamenitosti - koje se mogu navodno brojati na prste jedne ruke. Grad kao grad je mix pijeska, prašine i asfalta; starih kućica, zgrada i novih staklenih kompleksa. Lagani prometni kolaps, ali sve teče svojim redom i tokom bez previše uzbuđivanja i nervoze.
Stižemo u hostel koji se prostire po cijelom katu, i koji je adaptiran tako da može u male prostorije smjestiti i po više kreveta i osoba. Iako je noćenje ovdje svega 8 dolara, mi smo se odlučili za vlastitu sobu koju smo platili 20. Smjestili nas u jedan takav sobičak pri dolasku, dva kreveta prekrivena dekama vulgaris i posloženih plahti na jastucima. Princip u hostelima do sada je bio: sam pravi svoj krevet. Ipak trudili smo se ne previše dirati išta, ne bi li im uštedjeli čišćenje, ipak za svega dva sata krećemo dalje. Neno kao Neno - kad je umoran ništa ga drugo ne može zaustaviti ;), zaspao on a da nije se još ni naslonio na krevet, dok sam ja sjela za komp i kao da mi gori za petama hitro postavila slike i post za sve vas da imate šta čitati dok mi bauljamo po Mongolskim brdima.
Bobby, kao što ste saznali Gđa.Bobby, je veoma zaposlena ali uvijek uljudna Grande Capo Hostela. U onih par minuta koliko je nama "dala" pažnje odradila je još tri stvari, pisala na kompjuteru, upućivala ostale radnike, potpisivala papire i spremala se za put. "Vodim grupu u Shopping u Gobi" kaže ona, i ubrzo nestaje sa nekolicinom stranaca, koji su izgledali kao da su izašli iz kakvog američkog filma o mladima i njihovim putovanjima oko svijeta. Glasni, našminkani, sređenih frizura, fino obučeni i pomalo pogleda s visoka, ali sve kao fol u slobodnom stilu, ti su se turisti ponašali kao da su tamo gazde - a što znači "Shopping u pustinji Gobi" zaista ne bih znala :). Ali očito to nije za nas :). Spustili smo se umjesto toga do parkinga, gdje nas je trebao čekati vozač i prijevoz do Terelja - nacionalnog parka sa smještajem u Ger kampu kod lokalaca. Prema preporuci prijatelja koji je to već iskusio koju godinu ranije, i mi smo se za to odlučili. Imamo samo dvije noći i dva dana u Mongoliji izvan vlaka, ali jedan i pola ćemo provesti tamo. Spavat u tradicionalnom Geru, pod zvjezdanim nebom, bez ičega drugog osim onog što i sami lokalci imaju ili proizvode. Jedva čekamo da stignemo i vidimo kako to izgleda. :) Prijašnja iskustva kažu da su oni klali vlastitu ovce prije no što je ista završila na ražnju...hmmm...ako to bude na meni mislim da će biti vegetarijanski meni :D. Nisam vegetarijanka, ali da imam svoje životinje, te bi od duboke starosti umrle :D.
Ne, nije ovo naš prijevoz. :) Ali zasigurno - kao i naši takvi slični - ima po jednog konja više za svaku naljepnicu na staklu ;). O našem vam je prijevozu već Neno pisao, kao i o našim suputnicima pa ja neću odugovlačiti ovdje.
Na putu od otprilike sat i pola do Terelja, kao što nam je Bobby rekla, stati ćemo u jednu trgovinu gdje nam preporučaju kupiti sve što poželimo jesti ili što trebamo, jer tamo gdje idemo nema ni struje ni vode ni dućana. Samo doručak - ručak - večera, i puno prirode :). Iako, kaže ona, možda će vam sada trebati oko tri sata vožnje danas radi radova na cesti.
Nakon modernog, friško sagrađenog centra vijugamo kroz gužvu i preko mosta u predgrađe grada. Obične i jednostavne zgrade, manje katnice i poneka avenija stabala i raščupane trave. Kolone i kolone automobila, na cesti bez traka i smjera, pomiču se mravljim korakom na tik jedni do drugih. Da li je nama bilo zanimljivije proučavati grad i njene ljude, ili je njima i djeci bilo zabavnije vidjeti bijele turiste na 10 cm udaljenosti ne bih vam znala reći :D Ali činjenica je bila da su nas svi pozdravljali i male sićušne oči su nas gledale sa vidljivim zanimanjem i polusramežljivim smjehom.
S iščekivanjem smo čekali na dućan koji nikako da stigne, jer gužva nikako da prođe. Već je polako 11 sati a mi nismo ništa jeli od noći prije toga za izuzev ponešto naše neiscrpne rezerve pločica žitarica i sezama koje smo strpali u ruksake baš za takve slučajeve :). Kada je napokon stigao imali smo svega 20 minuta da se snađemo među gomilom nepoznate robe i na meni potpuno nepoznatom jeziku. Prvo čega smo se osigurali su bile vlažne maramice i voda, zatim bambi kekse jer to znamo što je :), a tek onda smo se upustili u iskušavanje novih stvari. Glad je svoje napravila, pa smo tako odlučili kupiti si svaki po jedan štapić neidentificirane mase, kojeg smo vidjeli da i drugi masovno kupuju. Bilo je to nekakvo tijesto, nalik prženom na duguljastom štapiću. Next, još ponešto slatkiša i bombona za djecu - u slučaju da naši domaćini imaju mališane za razveseliti. Među puno različitih domaćih bombona, odlučili smo se za poznate strane: Mamba time :).
Naš se suputnik Charlie odlučio za malo hrabriju odluku i kupio komadiće vakumizirane kobasice upitnog okusa i podrijetla :). Kad smo se vratili u kombi zvukovi džungle iz trbuha bili su jači od sumnje u neidentificirani panirani štapić. Prvi griz i ubrzo smo otkrili da štapić u sebi krije hrenovku. Nismo oboje fanovi hrenovki, ali ova je bila jaaako ukusna i nestala za tren :D s obzirom koliko smo bili gladni nije ni čudo :D.
Napokon siti, mijenjamo grad za stepe i nomadske nastambe, zelena travom posuta brdašca su sasvim rijetka; stabala gotovo da i nema. Tamo gdje su se gerovi sa svojim obiteljima skupili u zajednice, nastambe su uglavnom okružene drvenom visokom ogradom, koja odvaja svaku parcelu - većina kojih više prati neravnine na terenu nego pravilne geometrijske oblike. Unutar ograde, jedan ili dva šatora, poljski wc, ponešto stoke sitnoga zuba i hranilice za istu. Automobila ili još češće motora po jedan, i tek ponešto ljudi uglavnom djece naokolo bavi se svojim poslovima.
Što smo se više udaljavali to su češći usamljeni gerovi usred brda bez ograde i prepreka. Jedna od najboljih scena mi je bila vidjeti bijeli usamljeni ger, bez igdje ičega, osim isto tako bijelog automobila parkiranog do njega. Ili pak usamljeni automobil, koji se tranducka usred zelenog brda. Uz samu cestu još uvijek vide se vodovi struje, sve rjeđi i rjeđi kako se udaljavamo od grada.
Nakon prolaska rampe koja nas odvaja od nacionalnog parka, za koji se plaća 3000 Togroka po osobi, napuštamo asfalt za bijeli polu uređeni put. Prestaju važiti sva cestovna pravila osim jednog: izbjegni prepreku ispred sebe :). Zajedno sa asfaltom, iza sebe ostavljamo i zelenu travu i pašnjake. Ulazimo u brdovito područje sjeverne Mongolije: Nacionalni park Gorkhi-Terelj se naime nalazi iznad Ulan Batora na visini od 1600m, okružen visokim brdima, rijetkim zrakom i još rjeđom vegetacijom.
Kako se vozimo prolazimo razno razne Ger kampove, uređene i okružene drugim građevinama i ogradama, popločene puteljcima i vidljivo turistički orijentirane. U sebi se nadam da mi nismo smješteni u jednom od njih, "vozi dalje, vozi dalje" navijam šutke. Od sitna dva dana koliko smo u Mongoliji, zaista ne bi voljela provesti pola vremena u takvom turističkom mjestu. Daj mi divljinu, daj mi otvoreni prostor daj mi običan život :).
Srećom prolazimo ih sve, i sve su uže ceste koje nas vode, gore, pa dolje, malo uzbrdo, pa iza ugla. Pa rupa tu, rupa tamo, sad smo već na jedno jedinom puteljku, vučemo se polu po travi između dva brda, lokalci nas gledaju i smiju se, i mi se polako penjemo do skupine od nekoliko raštrkanih gerova na pročelju lijevog brda koje i nije baš brdo, više je planina :).
Vozač skreće i mi se parkiramo.
"TO JE TO!" Pomislih si u sebi :)
Iako je bilo 6 ujutro naš vozač je morao upotrijebiti sve svoje vještine da se probije kroz prometnu gužvu milijunske mongolske prijestolnice u kojoj ujedno živi i većina stanovnika ove zemlje. Smještaj nam je bio u centru grada, našli smo ga na preporuku prijatelja i već smo se mailom dobro nakomunicirali s Bobby-em vlasnikom i upraviteljem hostela, koji nam je osim smještaja kupio kartu za dalje prema Kini i organizirao posjet nacionalnom parku Gorkhi-Terelj zajedno s boravkom kod lokalne obitelji. Nakon 10-minutne vožnje stižemo, vozač nam pomaže s prtljagom i doživljavamo vrlo profesionalni doček u hostelu koji u 6.15 ujutro još uvijek spava dubokim snom. Djevojka s recepcije nam objašnjava da Bobby dolazi tek oko 9 i pokazuje nam sobu u koju se možemo smjestiti. Soba je asketski jednostavna s krevetima sa svake strane ispod prozora koji je širine cijelog zida nasuprot ulaznih vrata. Na zidu uz vrata nalazi se minijaturni stolić i to je to. Takav je uostalom i cijeli hostel pomalo trošan i jednostavan bez previše detalja koji bi trebali stvoriti poseban ugođaj. Ne znam zbog čega, ali od ulaska u Mongoliju, a u ovom hostelu još više, ova zemlja mi daje ugođaj zemalja latinske Amerike kao što su Peru i Bolivija. Nakon što popunjavamo potrebnu papirologiju, javljamo se kući i otprilike minutu nakon kontakta s krevetom tonem u san. Nešto prije 9 Marina me budi da je Bobby izgleda stigao i da se idemo dogovoriti za dalje jer odmah danas krećemo u nacionalni park nakon čega spavamo kod obitelji u yurtama. Nestrpljivo smo očekivali susret s ovim sposobnim organizatorom i u međuvremenu na hodniku hostela srećemo ženu u 40im koja svima spremno daje odgovore na pitanja i daje instrukcije osoblju hostela. Prima nas na 2 minute u svoju kancelariju, objašnjavamo joj da mi odmah danas trebamo krenuti u Terelj a ona nam brzo nalazi grupu s kojom idemo i u tom razgovoru shvaćamo "ovo je Bobby!". Smijemo se sebi samima što smo cijelo vrijeme pretpostavljali da je Bobby muško. Nemamo previše vremena do polaska naše grupe, a Bobby nam govori da spremimo stvari u spremište prtljage i da sad nemamo vremena za plaćanje što ćemo obaviti po povratku. Budući da se u 9 život u hostelu rasplamsao punim žarom tek sad vidimo o kojem kapacitetu se radi. Hostel naime ima nekoliko kupaonica, wc-a, blagovaonicu i prema slobodnoj procjeni može primiti 50ak ljudi za koje je Bobby uspješno organizirala ture i upućivala ih gdje trebaju ići.
Izašli smo ispred hostela u parkić i sreli se s našom grupom, parom s Novog Zelanda Naomi i Brian (ako smo dobro shvatili), Rahol iz Engleske kojeg smo svi zvali Raul i Carlos iz Argentine koji se predstavio kao Charlie. Svi su oni putovali u smjeru suprotnom od našeg ali manje više istom rutom, krenuli su iz Japana ili Kine i kretali se prema Moskvi. Novozelanđani u svojim dvadesetim su bili na višemjesečnom putovanju po svijetu kojeg su započeli u Japanu, Charlie i Raul su krenuli iz Kine i kreću se prema Moskvi. Raul put završava u Engleskoj, a Charlie koji je na godišnjem putovanju oko svijeta je znao da se u drugom mjesecu iduće godine želi vratiti u Argentinu mami za rođendan, a do tad nema nekog konkretnog plana putovanja. Do tada ponosni na naše višetjedno putovanje i pomno isplanirani put iznijeli smo sramežljivo naš raspored puta nakon čega s druge strane dobivamo očekivano ne previše emocionalno "Aha baš super".
Konačno nam dolazi vozač kombija koji će nas prevesti do nacionalnog parka. Vozač od jutros sada igra ulogu prevoditelja i objašnjava nam da park Terelj nije tako daleko, ali zbog gužve je potrebno sat i pol do dva da se stigne pa bi bilo dobro da odmah krenemo. Na kraju nam se vozač kombija čičica na kraju 60ih obrati na mongolskom i nasmiješi, slijedi prijevod prevoditelja: "Vozač kaže : Ne brinite ništa govorim engleski". "Odlično" pomislismo "u sigurnim smo rukama".
Uz puno trubljenja, prestizanja, krivudanja, pronalaženja dodatne trake tamo gdje ona ne postoji, milimetarskog izbjegavanja sudara i nakon kraćeg zaustavljanja u supermarketu radi opskrbe prije svega vodom, uspijevamo se nakon 45 minuta izvući iz gradske gužve na magistralnu cestu. Supermarket nam je bio posebno otkriće jer nismo mogli ne uočiti dominantnost turskih prehrambenih proizvoda na policama, te širok izbor raznih grickalica mesnog porijekla. Svatko je kupio ponešto od toga kako bi kasnije u kombiju mogli razmjenjivati zabavu za zube na mongolski način. Našlo se tu svačeg od hladne verzije hotdogova pa do pikatnih mesnih kockica i sve je imalo dobar okus. S još popriličnom zalihom domaće rakije za potporu probavi koju smo uveli u obaveznu opremu na duža putovanja bez oklijevanja smo isprobali sve sto se nudilo.
Magistralna cesta je prepuna rupa od kojih nam poskakuje vozilo. Korejski kombi iz 90ih se vrlo uspješno nosio s ovom kvazi off road vožnjom dok smo mi poluotvorenih usta promatrali nešto što smo pri ulasku u Mongoliju iz vlaka mogli samo naslutiti. Ogromna prostranstva ispunjena brežuljcima obraslih kratkom travom od kojih bi se poneki uzdigao malo više prema nebu u formi gole žute kamene stijene, poneki potočić koji presijeca ovaj idilični krajolik, prašnjavi put i tako do kud vam seže pogled. Nadomak Ulan Baatoru nije rijedak prizor uočiti blok stambenih višekatnica koje stoje usred ničega s par yurti oko njih i obaveznim stadom stoke, sitnog ili krupnog zuba ovisno o preferenciji vlasnika.
Već nakon ove relativno kratke vožnje jako dobro uočavamo mongolsku prirodu koja je prisutna u svemu u ovoj zemlji. Iako to nije nimalo zahvalna zadaća ukratko bi je se moglo opisati riječima: "Bitno je kretati se i nešto će se već izroditi u smjeru u kojem težiš. Radi to na divlji i neobuzdani način". Ovo je nekako prisutno u svemu što se radi u ovoj zemlji od vožnje automobila kroz gužvu gdje svatko traži način da stigne do željenog odredišta na najbrži način, i gdje od jedne trake u tren nastane više njih pri čemu nema stajanja, ali što je bitnije nema ni sudara, pa do komunikacije između ljudi gdje jedni drugima uz bogatu gestikulaciju, povike i smijeh nastoje objasniti što žele ili kakav stav imaju o nekoj temi. Bez sumnje ova priroda je posljedica nomadskog načina života ovih ljudi u krajoliku u kojem dominiraju prostranstva stepe i neba, između kojih se valja stalno kretati ako se želi preživjeti, a ukoliko to radite na divlji i neobuzdani način velike su šanse da ćete barem dijelom uspjeti ovladati ovim prostorima.
Nakon ulaska u jednu udolinu i prelaska rijeke Tuul brzo smo se našli na ulasku u nacionalni park Gorkhi-Terelj i tu brežuljci pomalo već prelaze u brda na kojim se primjećuju bijele yurte oko kojih pase stoka. Ove nakupine yurti predstavljaju ger (dom na mongolskom) kampove u kojem žive ljudi na području nacionalnog parka, međutim dobar dio njih se koristi i za prijem turista. Dok napasamo oči u predivnom krajoliku ovog nacionalnog parka, već oguglali na nemalo poskakivanje našeg vozila, uzbuđeno razmišljamo što nas čeka kod naše obitelji domaćina.
------------------
(ONA)
10.09.2014. (Zagrebačko sivo vrijeme :) )
Još naviknuti na topline Sibira (da, koliko god to smješno zvuči), pospani ali uzbuđeni izlazimo iz vlaka i smrzavamo se od hladnoće ranojutarnjeg Ulan-Batorskog zraka. Mršava desetka usred kolovoza, ako ne i daleko niže, znatno se više osjeti kada izađeš iz vagona ugodne sobne temperature, u kojemu si čekao desetak minuta s punom opremom na leđima i prsima. Pogotovo kad nisi to očekivao i jaknu lijepo uredno posložio u jedan od mnogobrojnih pretinca, džepova i špagama zavezanih dijelova svog ruksaka koji je sad već polako postao io tebe. No ubrzo pronalazimo našeg vozača i prepuštamo se po prvi puta drugome na milost i nemilost, ulazimo u vozilo i trljamo si ruke da ih zagrijemo.
Iako je jedva svanulo, i nešto je sitno preko šest ujutro, grad je već u prometnom kolapsu. Mongolija, zemlja površine kao i cijela središnja Europa (19-ta po veličini u svijetu), naseljena je sa jedva 2.9 milijuna ljudi, od kojih preko 45% živi u glavnome gradu. To objašnjava stvari zar ne? :) Preko 30% stanovništva nomadske je ili polunomadske prirode, a glavni joj je grad proglašen kao najhladnija prijestolnica na svijetu - sa prosječnom godišnjom temperaturom od 0°C. Unatoč tome što se njena najsjevernija točka nalazi otprilike u razini sa Berlinom, a najjužnija u ravnini sa Rimom - Mongolija je većinom prošarana stepama, s hladnim planinama na sjeveru i vrućom Gobi pustinjom na jugu, ostavljajući prostora za vrlo malo obradive površine. Svoju hladnoću zahvaljuje prostranoj hladnoj fronti sa Sibira koja se skuplja u nizinama i dolinama rijeka, spuštajući temperaturu i do -30°C. A njezina visoka nadmorska visina, hladnoća i vjetrovita klima, imaju za posljedicu ekstremnu kontinentalnu klimu sa dugim, hladnim zimama i vrlo kratkim ljetom tijekom kojeg pada najviše godišnje količine kiše.
U Mongoliji smo svega 4,5 dana, od toga 2 ćemo potrošiti u vlaku a druga dva u Ulan-Batoru i nacionalnom parku Terelj. Cijeli boravak u Mongoliji, pa i karta za vlak za dalje, sređena je preko hostela "UB Guesthouse" i Bobby. Tako da se mi prvi puta prepuštamo i kao pravi turisti beljimo preko prozora i ništa ne razumijemo :D. Hostel se nalazi u samom centru grada, tako da možemo odpješačiti do svih glavnih znamenitosti - koje se mogu navodno brojati na prste jedne ruke. Grad kao grad je mix pijeska, prašine i asfalta; starih kućica, zgrada i novih staklenih kompleksa. Lagani prometni kolaps, ali sve teče svojim redom i tokom bez previše uzbuđivanja i nervoze.
Stižemo u hostel koji se prostire po cijelom katu, i koji je adaptiran tako da može u male prostorije smjestiti i po više kreveta i osoba. Iako je noćenje ovdje svega 8 dolara, mi smo se odlučili za vlastitu sobu koju smo platili 20. Smjestili nas u jedan takav sobičak pri dolasku, dva kreveta prekrivena dekama vulgaris i posloženih plahti na jastucima. Princip u hostelima do sada je bio: sam pravi svoj krevet. Ipak trudili smo se ne previše dirati išta, ne bi li im uštedjeli čišćenje, ipak za svega dva sata krećemo dalje. Neno kao Neno - kad je umoran ništa ga drugo ne može zaustaviti ;), zaspao on a da nije se još ni naslonio na krevet, dok sam ja sjela za komp i kao da mi gori za petama hitro postavila slike i post za sve vas da imate šta čitati dok mi bauljamo po Mongolskim brdima.
Bobby, kao što ste saznali Gđa.Bobby, je veoma zaposlena ali uvijek uljudna Grande Capo Hostela. U onih par minuta koliko je nama "dala" pažnje odradila je još tri stvari, pisala na kompjuteru, upućivala ostale radnike, potpisivala papire i spremala se za put. "Vodim grupu u Shopping u Gobi" kaže ona, i ubrzo nestaje sa nekolicinom stranaca, koji su izgledali kao da su izašli iz kakvog američkog filma o mladima i njihovim putovanjima oko svijeta. Glasni, našminkani, sređenih frizura, fino obučeni i pomalo pogleda s visoka, ali sve kao fol u slobodnom stilu, ti su se turisti ponašali kao da su tamo gazde - a što znači "Shopping u pustinji Gobi" zaista ne bih znala :). Ali očito to nije za nas :). Spustili smo se umjesto toga do parkinga, gdje nas je trebao čekati vozač i prijevoz do Terelja - nacionalnog parka sa smještajem u Ger kampu kod lokalaca. Prema preporuci prijatelja koji je to već iskusio koju godinu ranije, i mi smo se za to odlučili. Imamo samo dvije noći i dva dana u Mongoliji izvan vlaka, ali jedan i pola ćemo provesti tamo. Spavat u tradicionalnom Geru, pod zvjezdanim nebom, bez ičega drugog osim onog što i sami lokalci imaju ili proizvode. Jedva čekamo da stignemo i vidimo kako to izgleda. :) Prijašnja iskustva kažu da su oni klali vlastitu ovce prije no što je ista završila na ražnju...hmmm...ako to bude na meni mislim da će biti vegetarijanski meni :D. Nisam vegetarijanka, ali da imam svoje životinje, te bi od duboke starosti umrle :D.
Ne, nije ovo naš prijevoz. :) Ali zasigurno - kao i naši takvi slični - ima po jednog konja više za svaku naljepnicu na staklu ;). O našem vam je prijevozu već Neno pisao, kao i o našim suputnicima pa ja neću odugovlačiti ovdje.
Na putu od otprilike sat i pola do Terelja, kao što nam je Bobby rekla, stati ćemo u jednu trgovinu gdje nam preporučaju kupiti sve što poželimo jesti ili što trebamo, jer tamo gdje idemo nema ni struje ni vode ni dućana. Samo doručak - ručak - večera, i puno prirode :). Iako, kaže ona, možda će vam sada trebati oko tri sata vožnje danas radi radova na cesti.
Nakon modernog, friško sagrađenog centra vijugamo kroz gužvu i preko mosta u predgrađe grada. Obične i jednostavne zgrade, manje katnice i poneka avenija stabala i raščupane trave. Kolone i kolone automobila, na cesti bez traka i smjera, pomiču se mravljim korakom na tik jedni do drugih. Da li je nama bilo zanimljivije proučavati grad i njene ljude, ili je njima i djeci bilo zabavnije vidjeti bijele turiste na 10 cm udaljenosti ne bih vam znala reći :D Ali činjenica je bila da su nas svi pozdravljali i male sićušne oči su nas gledale sa vidljivim zanimanjem i polusramežljivim smjehom.
S iščekivanjem smo čekali na dućan koji nikako da stigne, jer gužva nikako da prođe. Već je polako 11 sati a mi nismo ništa jeli od noći prije toga za izuzev ponešto naše neiscrpne rezerve pločica žitarica i sezama koje smo strpali u ruksake baš za takve slučajeve :). Kada je napokon stigao imali smo svega 20 minuta da se snađemo među gomilom nepoznate robe i na meni potpuno nepoznatom jeziku. Prvo čega smo se osigurali su bile vlažne maramice i voda, zatim bambi kekse jer to znamo što je :), a tek onda smo se upustili u iskušavanje novih stvari. Glad je svoje napravila, pa smo tako odlučili kupiti si svaki po jedan štapić neidentificirane mase, kojeg smo vidjeli da i drugi masovno kupuju. Bilo je to nekakvo tijesto, nalik prženom na duguljastom štapiću. Next, još ponešto slatkiša i bombona za djecu - u slučaju da naši domaćini imaju mališane za razveseliti. Među puno različitih domaćih bombona, odlučili smo se za poznate strane: Mamba time :).
Naš se suputnik Charlie odlučio za malo hrabriju odluku i kupio komadiće vakumizirane kobasice upitnog okusa i podrijetla :). Kad smo se vratili u kombi zvukovi džungle iz trbuha bili su jači od sumnje u neidentificirani panirani štapić. Prvi griz i ubrzo smo otkrili da štapić u sebi krije hrenovku. Nismo oboje fanovi hrenovki, ali ova je bila jaaako ukusna i nestala za tren :D s obzirom koliko smo bili gladni nije ni čudo :D.
Napokon siti, mijenjamo grad za stepe i nomadske nastambe, zelena travom posuta brdašca su sasvim rijetka; stabala gotovo da i nema. Tamo gdje su se gerovi sa svojim obiteljima skupili u zajednice, nastambe su uglavnom okružene drvenom visokom ogradom, koja odvaja svaku parcelu - većina kojih više prati neravnine na terenu nego pravilne geometrijske oblike. Unutar ograde, jedan ili dva šatora, poljski wc, ponešto stoke sitnoga zuba i hranilice za istu. Automobila ili još češće motora po jedan, i tek ponešto ljudi uglavnom djece naokolo bavi se svojim poslovima.
Što smo se više udaljavali to su češći usamljeni gerovi usred brda bez ograde i prepreka. Jedna od najboljih scena mi je bila vidjeti bijeli usamljeni ger, bez igdje ičega, osim isto tako bijelog automobila parkiranog do njega. Ili pak usamljeni automobil, koji se tranducka usred zelenog brda. Uz samu cestu još uvijek vide se vodovi struje, sve rjeđi i rjeđi kako se udaljavamo od grada.
Nakon prolaska rampe koja nas odvaja od nacionalnog parka, za koji se plaća 3000 Togroka po osobi, napuštamo asfalt za bijeli polu uređeni put. Prestaju važiti sva cestovna pravila osim jednog: izbjegni prepreku ispred sebe :). Zajedno sa asfaltom, iza sebe ostavljamo i zelenu travu i pašnjake. Ulazimo u brdovito područje sjeverne Mongolije: Nacionalni park Gorkhi-Terelj se naime nalazi iznad Ulan Batora na visini od 1600m, okružen visokim brdima, rijetkim zrakom i još rjeđom vegetacijom.
Kako se vozimo prolazimo razno razne Ger kampove, uređene i okružene drugim građevinama i ogradama, popločene puteljcima i vidljivo turistički orijentirane. U sebi se nadam da mi nismo smješteni u jednom od njih, "vozi dalje, vozi dalje" navijam šutke. Od sitna dva dana koliko smo u Mongoliji, zaista ne bi voljela provesti pola vremena u takvom turističkom mjestu. Daj mi divljinu, daj mi otvoreni prostor daj mi običan život :).
Srećom prolazimo ih sve, i sve su uže ceste koje nas vode, gore, pa dolje, malo uzbrdo, pa iza ugla. Pa rupa tu, rupa tamo, sad smo već na jedno jedinom puteljku, vučemo se polu po travi između dva brda, lokalci nas gledaju i smiju se, i mi se polako penjemo do skupine od nekoliko raštrkanih gerova na pročelju lijevog brda koje i nije baš brdo, više je planina :).
Vozač skreće i mi se parkiramo.
"TO JE TO!" Pomislih si u sebi :)
Nema komentara:
Objavi komentar
Slobodno komentirajte :) Bit će nam drago