Rusija: Iznenađujući Omsk

(ON)

Oko 11 sati po lokalnom vremenu smo stigli u Omsk. Izašavši iz vlaka u kojem smo se već udomaćili i počeli ga zvati našim. Dočekala nas je povelika zgrada Vokzala (kolodvor na ruskom) što je moglo značiti da se radi o ozbiljnom gradu. Kasnije smo se uvjerili da je zaista tako, budući da se radi o gradu s preko milion stanovnika i svime što bilo koji evropski grad tih dimenzija nudi. Ovdje smo realizirali koliko zapravo malo znamo o tom dijelu svijeta i ljudima koji tamo žive.
Po izlasku iz vlaka kao prvu stvar smo išli potražiti garderobu za ostaviti velike ruksake. Sad smo već znali kako se to kaže na ruskom, ali i kako treba izgledati pa nismo potrošili previše vremena na traženje. Naime, nepisano je pravilo da se garderobe na ruskim kolodvorima nalaze u podrumu i izgledom podsjećaju na nekakav mauzolej. U pravilu se tamo nađu i oveći stupovi obloženi pravim ili wannabe mramornim pločama. Tamo vas dočeka žena od koje očekujete da će vas sprovesti to posmrtnih ostataka nekog vladara ili vođe, ali na sreću sve se završi običnom pohranom prtljage.

Nakon što smo se sporazumjeli s tetom od garderobe oko cijene i nakon što nam je njen "suradnik" policajac pregledao dokumente i karte izašli smo van na glavnu ulicu nazvanu po Karlu Marxu. Ovo je ulica od 6 traka bez zavoja koja se proteže dužinom cijelog grada, koliko je dugačka ne bi vam znali reći jer smo odustali od šetnje istom nakon sat vremena pri čemu se okoliš ulice nije znatnije mijenjao, sa svake strane redali su se objekti koji su vam nudili sve što vam treba od bankomata, banke, restorana, wifi-a, odjeće, obuće, tehnike, pića, ića ....
Ostali smo zapanjeni ponudom u ovom gradu u kojem bi se netko najmanje mogao osjećati kao da je u Sibiru.

Naš prvi kontakt s gradom uslijedio je u KFCu na koji su nas uputili prodavači u lokalnoj trgovini tehnike radi besplatnog pristupa Internetu. Tu smo uploadali post na blog, javili se svojima, malo se informirali o lokacijama u gradu i krenuli dalje.
Putem smo naišli na spomenike crvenoj armiji iz drugog svjetskog rata, spustili se na obale rijeke Irtysh i nastavili pješice prema centru grada.

Kao što sam rekao na početku glavna ulica po kojoj smo se orijentirali užasno je dugačka i nakon više od 1h hodanja smo ogladnili pa smo krenuli u istraživanje što se nudi za jesti. Usput smo tražili i bankomat na kojem ne plaćamo proviziju. Ušavši u jedan trgovački centar u potrazi za bankomatom došli smo do jednog sushi restorana zvučnog imena Sushi-Bambushi opet radi wifi-a. Lukavo smo mislili sjesti i popiti čaj iskoristiti wifi i otići, ali konobarica je bila lukavija. Odmah nam je uvalila aperitive i jelovnik i stajala iznad naših glava čekajući da naručimo. Nakon što smo je zamolili da nam da pet minuta ženska je rekla da se mora odmah naručiti jer im je kao potrebno dugo da pripreme hranu. Uglavnom ni krivi ni dužni završili smo na sushiju. Obično se ne bunimo na ovakve stvari pa nismo ni sada. Na kraju mi je ženska došla s kockama za kockanje i počela objašnjavati pravila igre kako dobiti popust, uglavnom shvatio sam da moram dobiti dva ista broja da bih dobio 30% popusta. Lukavo su iskoristili činjenicu da vjerojatnost neumorno stoji protiv kockara za promociju vlastitog biznisa. Naravno da na kraju nije bilo ništa od popusta, ali smo se svi skupa nasmijali, platili i otišli dalje.

Ne znam da li zato što je bio vikend, ili lijep dan, ili je to uobičajen prizor, ali grad je bio prepun roditelja s malom djecom.
Ostali smo ugodno iznenađeni gradom općenito, ni traga divljem sibirskom gradu prepunom pijanih i sumnjivih likova koji su silom prilika ili po kazni tu završili i vrebaju vas i vašu imovinu, kao što se prikazuje prosječnom stanovniku zemalja "razvijenog" svijeta. Naprotiv dobili smo dojam grada prepunog obiteljskog života i ljudi koji žive životima koji se ne razlikuju u mnogome od života stanovnika zapadnoevropskih zemalja.
Ugodno smo se iznenadili i ponašanjem ljudi u prometu, čim bi stupili nogom na pješački prijelaz svi bi stajali i strpljivo čekali da pređemo cestu, nebitno radi li se o Marxovoj aveniji od šest traka ili sporednoj maloj uličici.

Natrag do kolodvora prebacili smo se javnim prijevozom, za povoljnih 16 rubalja po glavi (0,35 EUR) i zaputili natrag prema kolodvoru.
Karte smo već imali spremne, pa smo pripremljeni čekali sljedećih 14 sata vlaka od Omska do Tomska, još dublje u Sibiru. Prema onome što smo vidjeli prilikom kupnje karata imali smo kupe samo za nas, novo iskustvo u svakom slučaju koje smo s nestrpljenjem iščekivali.

--------------

(ONA)

18.08.2013. (3:44 Moskovsko vrijeme)
Jutro je i Sibir se budi dok vlak napreduje prema Taigi. Današnja postaja je Tomsk, a jučer smo dan proveli u Omsku koji nas je iznenadio svojom normalnošću. Sasvim običan grad živi svojim ritmom raširen uz obalu rijeke, vrvi običnim ljudima i djecom, možda radi lijepog subotnjeg popodnevna - kada su svi izašli upiti malo zraka sunca u inače prohladnom sibiru.



Sam kolodvor, kako smo poslije shvatili nalazi se poprilično daleko od centra. Mi smo instinktivno krenuli hodati prvom najvećom ulicom u smjeru istoka, nadajući se da idemo prema centru, a prelijeni da pitamo. Što reći - volimo iznenađenja i idemo kud nas noge vode :). Do sad nismo fulali pa smo se tako i sada ravnali. Koji put fulavamo ulice ili znamenitosti, ali šta sad vidimo zato puno drugih zanimljivosti koje bi inače čovjek propustio.

Maskota

Jesam li spomenula da sam u vlaku šivala? :D Dok je Neno čitao ja sam radila šal svojoj maskoti,
kako bi ju mogla zavijesiti na ruksak...taaa-daaaa

U ulici Marksa između mnogobrojnih parkića ima i podosta znamenitosti - raznih skulptura, spomenika ratu i herojima ili dječjih igrališta, ali nismo pronašli nijednu od onih za koje smo se kao "pripremili". Zanimljivo je bilo primijetiti kako svi ti parkovi zapravo stoje neuređeni - visoka i nepokošena trava, stabla i grmljići rastu svojom voljom i oblikom. Tu i tamo poneki posađeni cvijetovi stopili su se sa divljim, a ljudi bezbrižno u svemu tome uživaju.
Omsk bi kao trebao imati razno razne skulpture ljudi po gradu, od kojih najpopularnija "Ljuba" i "radnik koji viri iz kanalizacije", no u našem lutanju nismo ih pronašli.

Nakon nekoliko sati hoda stigli smo do centra - niš pretjerano fascinirajući, no doduše to možda i nije bio centar :) Tko zna :)
u potrazi za bankomatom odlučili smo ići na sigurno mjesto - shopping centar - tamo uvijek imaju sve bankomate. I bome imaju, sve osim Unicredit. Fail! :) Ajd da bar odmorimo malo noge, rekli sami sebi, pa krenuli u potražnju nekih finih sokića, sladoleda ili sl. Nakon par neuspjeha komunikacije ili menia, odlučili sjest u sushi bar na zeleni čaj i već kad smo sladoled od zelenog čaja, kojeg uvijek imaju u japanskom restoranu. No kad te ugoste s osmjehom i višnjevcem, i nedaju ti da duže gledaš meni, malo ti je bed naručiti smao čaj. Šta sad - pa najjednostavnije u onom ogromnom meniu je bio sushi - za to bar je bilo slikica. 2x čaj, 2x futomaki po 8 komada = 660 rublji. Nije loše. Još da smo dobri na kocki ;) Sushi je bio ok, možda mrvicu presladak, ali osoblje again neda mira. I tako dok smo mi doslovce usred zalogaja, dođe ti opet ona sa smiješkom i uzima nama preko stola papire od štapića koje smo uredno pospremili sa strane tanjura - hmmm.... nije bilo potrebno, ali ok. Onda Neno prvi dovrši jesti, nije ni stigao spustiti štapiće i eto ti nje uzima tanjur. Istu stvar i meni. Pa no, hajde opusti se malo :), nema nikog osim nas u restoranu, ne moraš nas baš tako tjerati. No, dobro, to je valjda takav način ovdje, ili možda je vlasnik to nametnuo - koji se šetkao i razgledavao da li je sve ok. Naime svi konobari i valjda i kuhari su rusi, a vlasnik...hmmm... možda neka mješavina mongolca i kineza, nismo bili sigurni. visok i okruglog lica...hmmm...

Na povratku do vlaka kupili još malo hrane, pa tako i neke pite od čiče koji se reklamira po cijelom gradu (nisu baš nešto, malo preslatke). Beer house pored kolodvora, unatoč imenu je običan market, koji uz običnu hranu na jednome zidu nudi i razno razne pive na točenje. Mi ko pravi pijanci izašli vani sa jogurtom, sirom i kefirom :D. E Pero, da si ti bio ovdje, bila bi potpuno druga stvar zar ne?

E da, još jedna specifičnost ruskog guranja: u banci nema zone privatnosti kao ni kod kupnji karti na kolodvoru. Čovjek bi pomislio da će barem tamo se držati pomalo udaljeni, jok! Umjesto jedan iza drugog, tu stoje jedan pored drugog, navirivajući si preko ramena. I dok je jedan gotov i miče se svega 30cm u stranu, drugi je već pored njega i obavlja svoje. I tako dok jedan broji svoju hrpicu love, onako polagano i pažljivo, drugi bez pardona, skrivanja ni srama utipkava svoj pin. I u krug.
Jedina je jedna mlada dama išla sjest sa strane da si prebroji novce, pogledavajući svako toliko da li joj se netko približava. Stranac i ona? :)