Rusija: Na Elizejskim poljanama Sibira

(ON)

Sišavši na desetak stupnjeva nižu temperaturu u odnosu na vlak iako još pomalo pospani odmah smo se razbudili i krenuli u potragu za našim smještajem. Na izlasku iz kolodvora još smo jednom mahnuli mladom čovjeku koji nam je pred sam kraj putovanja dao par korisnih savjeta o autobusnim linijama u Irkutsku i krenuli dalje. Već na samom izlasku iz kolodvora osjetio se drugačiji duh od onog kojeg smo sretali izlazivši iz kolodvora ruskih gradova koje smo do sada posjetili. Ovdje su vas taksisti praktički salijetali nudivši vam prijevoz do željene destinacije. Odmah se vidjelo da je ovo grad koji ima puno više doticaja s turistima što ni ne čudi budući da većina putnika koji putuju transibirskom željeznicom Irkutsk biraju kao obaveznu stanicu. Bez obzira radilo se o ljudima koji posjećuju obližnje Bajkalsko jezero ili nastavljaju putovanje jednom od tri grane Transibirske željeznice svi oni biraju Irkutsk kao stanicu na kojoj bar na kratko prekidaju svoje višednevno putovanje.


Naš smještaj srećom nije bio daleko od kolodvora pa smo se slijedivši upute ubrzo našli u bloku starih zgrada i baš kad smo se pitali gdje je kućni broj koji tražimo iz zgrade 20 metara dalje izlazi žena u ranim tridesetim i maše nam i pokazuje nam da smo stigli na pravu adresu. Odlično, pomislismo smo, baš lijepo od njih da su primijetili napomenu kad dolazimo vlakom i dočekali nas ispred iako je rano jutro da ne lutamo. I tako nas ženska vodi i otvara vrata stana u prizemlju zgrade ... ali samo malo, pogledali smo se i rekli uglas, naš smještaj je na trećem katu. Zbunjeni smo upitali ženu je li ovo sigurno naš smještaj "... znate mi smo pročitali na webu da ste vi na trećem katu.". "Aaaa vi niste kod mene ..." zaključi ženska i zamoli jednog mladića koji se tu našao da nam pokaže put do našeg smještaja. Putem mi je prošlo kroz glavu da je ovo smještaj koji smo planirali kao alternativu ako nešto pođe po krivu s našim prvim izborom. Nakon što smo zadihani zbog penjanja na treći kat stare zgrade pod teretom sve naše prtljage pozvonili na vrata našeg pravog smještaja dočekala nas potpuno suprotna situacija od one koju smo maloprije doživjeli. Prvo zvono muk .... minutu, dvije kasnije pazivši da ne budimo druge ljude ponovo pozvonimo i opet ništa. Što sad? jesmo li na pravoj adresi? I baš kad smo počeli u glavi razvijati priču o povratku ljubaznoj ženskoj od maloprije krene nekakvo škripanje i škljocanje brave s druge strane i proviri polubudno, plavo, raščupano, mlado žensko stvorenje koje nas je promatralo nekih minutu bez riječi. "Dobro jutro" rekosmo tiho, "mi smo rezervirali smještaj pa evo nas ...." s druge strane opet 30ak sekundi tišine isprekidano sporim otvaranjem i zatvaranjem kapaka naše domaćice. "A vi ovdje radite? Ili samo spavate?" Marina je prekinula ovu bizarnu tišinu, na što je gospodična nakon dodatnih pola minute pauze samo potvrdno kimnula i pokazala nam da uđemo. Pospano se dovukla do recepcije i valjda provjerila da imamo rezervaciju i rekla nam da je check in tek od 11. Zamolili smo je da ostavimo stvari i krenuli se prošetati po Parizu Sibira kako često tepaju Irkutsku.
Dok smo komentirali da bi nam alternativni smještaj vjerojatno bio bolja opcija, ali što je tu je potajno se nadajući da ćemo opet svjedočiti ruskom efektu naknadnog zatopljenja odnosa, upijali smo prve dojmove o ovom gradu koji se taman budio u susret svojoj svakodnevici.

Nismo mogli ne primijetiti ogromnu količinu japanskih vozila s volanom na desnoj strani, ovdje ih je bilo toliko da su gotovo počeli dominirati ulicama. Razmjerno povećanju broja japanskih automobila, porastao je i broj Buryatskog stanovništva na ulicama, što i ne čudi s obzirom da smo na području na kojem je ovo mongolsko pleme autohtono stanovnišzvo. Nekih 70ak kilometara dalje je počinje i službena Buryatska oblast.
Uz pokušaj natucanja ruskog uspjeli smo saznati kojim autobusom idemo prema centru, ugurali se s radnim ljudima koji su se prevozili na posao i na početku ostali pomalo zbunjeni. Kako se plaća karta? Svi ulaze nitko ništa ne plaća, ne štanca, ne provlači ... Primijetili smo da pred kraj putovanja svi ljudi počinju zveckati kovanicama i kreću se prema prednjem dijelu autobusa. Aha dakle vožnja se plaća tek na kraju, još jedan primjer ruskog provođenja pravila, kartu treba plaćati, pokušaš li se švercati nećeš izaći van ili ćeš se voziti do kraja linije s vozačem pa tamo objasniti što si zapravo htio. Inače cijena prijevoza je stvarno pristupačna 0,3 Eura tako da očito nitko ni ne pomišlja švercati se. I ovdje kao i u svim gradovima do sada, vozni park javnog prijevoza je šarolik. Od standarnih autobusa iz druge ruke, korejskog porijekla još uvijek s originalnim dekoracijama pa čak i reklamama, preko starih ruskih maršrutki pa do kombija raznih proizvođača svi uredno nose broj linije na kojoj voze.

Autobus nas je prebacio preko rijeke Angare na kojoj se nalazi grad i koja ga spaja s Bajkalskim jezerom, zatim je pratio vijuganje Lenjinove ulice otkrivajući nam polako razlike Irkutsa u odnosu na sibirske gradove koje smo do tada vidjeli. Lenjinova ulica ovdje nije bila niti slična istoimenim ulicama u drugim sibirskim gradovima koje smo vidjeli, nije imala puno traka i monumentalne građevine iz sovjetskog razdoblja. Ovdje je ta ulica podsjećala na ulice evropskog grada s puno secesijskih građevina i ne pretjerano širokim, pogotovo za ruske pojmove, ulicama. Ovo zapravo ni ne čudi s obzirom na činjenicu da se ovdje u 19. stoljeću iselio dobar dio ruskog plemstva, tzv dekabrista nakon pobune protiv ruskog cara, koji su ovom gradu daleko u Sibiru udahnuli glamur tadašnjeg plemićkog života Rusije.

Prošli smo pored nečeg što je nalikovalo tržnici, ali je još bilo prerano tako da je sve bilo pusto tek s pokojim čovjekom koji bi užurbano išao svojim poslom. Polako nam se počela javljati glad i počeli smo razmišljati u tom smjeru. Obećali smo sami sebi da nećemo više posjećivati xFC lance prehrane bez obzira na čari wifi pristupa Internetu kojeg ovi nude, idemo na nešto rusko pa kud puklo da puklo. I tako smo došli do mjesta na kojem je pisalo nešto kao "Domaći ruski ručak. Besplatni wifi. Na katu." juhuuuu, evo mjesta za nas ...olakšani od prtljage koju smo ostavili u našem budućem smještaju lakih koraka poletjesmo prema mitskom mjestu koje udovoljava svim našim zahtjevima, ali nam na ulazu gospođa koja je prala pod objasni da "Ne rabota ..." i uputi nas na objekt prehrane na katu ispod koji je nudio pizze, piroške, salate.... Tužno smo se spoznali da im je još prerano za boršč i soljanku iako su na meniu i zadovoljili se komadima pizze i cijeđenim sokom od brusnica.

Još smo se malo prošetali pustim centrom Irkutska koji se zbog kiše koja je počinjala padati činio još više pustim. U tom lutanju po centru niz Marxovu ulicu prepunu draguljarnica i trgovina luksuznom robom naletjeli smo na zanimljivo mjesto gdje nas je privukao natpis "Snježinka - Doručak: domaća kaša" Ovo mora biti nešto domaće idemo unutra. Marina je izabrala ovsenu iliti zobenu kašu, a ja kašu "sjećanje na djetinjstvo" za koju se na kraju ispostavilo da je griz na mlijeku. U ugodnom ambijentu Snježinjke napunili smo trbuhe toplim domaćim sadržajem i od tud je krenuo ruski efekt.

Na povratku je grad već bio pun ljudi, a stala je i dosadna kiša od jutros. U hostelu nas je dočekala druga djevojka, puno budnija i ljubaznija od one od jutros. Brzo nam je objasnila raspored ovećeg stana koji je bio pretvoren u hostel, pokazala nam našu sobu, dala nam čistu posteljinu, ručnike i objasnila pravila ponašanja. Nakon više dana provedenih u vlaku konačno naša soba, i pravi krevet .... i ...pravi tuš.... to je prvo što smo napravili nakon što smo odnijeli stvari u sobu.
Ostali sustanari su nam bili Koreanci koji su natucali nešto ruskog i još manje engleskog, i par koji je vrijeme provodio na društvenim mrežama i za koje smo kasnije doznali da su Francuzi. Mir hostela u jednom trenutku su narušili su trojica Talijana koji su glasno razgovarali o svojoj prtljagi, uzevši je otišli su dalje svojim putem i vratili hostelu prijašnji mir.

i smrad se boji Chuck Norrisa

I tako dok je ona promijenila majcu svaki dan, on je uspješno preživio samo s jednom. :)

U Irkutsku smo provodili 2 dana od čega smo jedan htjeli provesti na 70 kilometara udaljenom Bajkalu. Prema savjetu iz vlaka odlučili smo do najbližeg mjesta na obali Bajkala doći hidrogliserom tzv Raketom - ponosom istočnosibirske flote, zbog boljeg doživljaja jezera i grada. Otišli smo kupiti karte za Raketu i nakon toga nastavili šetnju gradom loveći usput zanimljive portrete lokalaca. Kao što sam već rekao u Irkutsku smo sretali puno manje stereotipnih Rusa i plavokosih ruskih ljepotica, a puno više azijatskog stanovništva, ali i tamnoputijeg stanovništva za kojeg bih rekao da vjerojatno dolazi s bliskoistočno-kavkaškog područja bivšeg sovjetskog saveza.

Nakon što smo obišli znamenitosti grada u vidu starih crkava i građevina, izmoreni nakon višesatne šetnje gradom i ne našavaši ništa bolje, okrijepu smo ponovo pronašli u Snježinki ovaj put na soljanki i boršču, koji unatoč cijeni ipak nije mogao konkurirati onom od prije par dana u Vladimiru.

Ponovo sitih trbuha zaputili smo se prema našem hostelu jer se valjalo pripremiti za sutrašnji dan na Bajkalu. Zbog nepoznavanja javnog prijevoza kretali smo relativno rano iz hostela iako je Raketa polazila u 9.00 budući da se luka Irkutsk nalazi u predgrađu za naše pojmove ne pretjerano malog polumilionskog grada.

---------------

(ONA)

Stigli smo u Irkutsk u prohladnim jutarnjim satima, pod oblačnim nebom koje nam je mrko prijetilo kišom. Prognoza je bila ispravna, imat ćemo kišu.
Već se na kolodvoru osjeća razlika u atmosferi ovog grada, koji vrvi turistima i mladim backpackerima. Taxisti spremno čekaju da napadnu i nude svoje usluge, ljudi se razmijenjuju u smjenama dolaska i odlaska, a busevi svih veličina i oblika odvoze pridošlice i zbunjene turiste.

Ovdje nas čeka prvi smještaj izvan vlaka! Juuuuhuuuuuu!!!! :))) napokon tuš nakon pet dana!!! Jeeeeeee!!! Sad nam već zaista nije bitno kakav će biti, samo da je u granicama čistoće da možemo napokon zamijeniti vlažne maramice s vodom :). Hostel imena "Tran-sib" skriva se svega deset minuta hoda od kolodvora, pa smo se veselim "laganim" hodom pod 20kg teškom prtljagom uputili ka tušu. Mali uspon, niz polurazbijenih stepenica, autobusna stanica, parkić veličine Jaruna i tu smo! :)

Doček drage i tople gospođe, razočaranje pospanom raščupanom gospodičnom vam je već Neno dobro opisao pa se ja neću tu previše zaustavljati. Dakle ništa od tuša do jedanaest... Iako se tuš dijeli i nema fizičke veze sa sobama, i da je gđica bila malo draža mogla nam je dozvoliti taj luksuz, znajući od kud smo došli. Ali niš od toga, čak ni od wca, ili mirnog boravka u toplom ambijentu dnevnog boravka, ništa. Muk i tišina kako nas je i dočekala, jedva izdržala da nas se riješi. Izašli smo iz zgrade kao pokisli miševi, nad lokvama vode, pod vjetrom i prijetećim nebom ugledali mladića koji nas je odveo do hostela koji jednako pokislo sjedi na klupici u parkiću, pogledali se pogledom koji je šutke značio isto: "Ajmo mi natrag toploj gospođi!"
Nismo se usudili, prepošteni smo, di smo rezervirali tu ćemo i ostati - molimo se sada ruskom efektu na povratku. Možda je gđica jedna od onih koji ne funkcioniraju bez kave, možda je spavala tek par sati od pijanih hostelaša, možda je bolesna i nije joj dobro... Tisuću smo joj razloga našli dok smo hodali ka nečemu gdje bi mogli sjest, popit pojest i sklonit se od hladnoće.

Tržnicu koju nam je karta pokazivala baš i nismo pronašli pa po uputama ljupke gospođice u plavom uputili se na bus za centar. Šest stanica kaže ona, jedna... Dvije... Tri... Ooo pa nije loš ovaj grad, ima tu puno zanimljivih zgrada. Četiri...pet... Pa gle kao da smo negdje u Europi, ko bi rekao da smo prešli već 5185 km prugom do ovog gradića duboko na Azijskom kontinentu. Šest.... Hmmmmm.... Khm...khm... Bjež odavde. Stigli u neku malu prljavu neuglednu i smrdljivu sporednu ulicu. Gdje je ljepota od malo prije? Zar je ovo centar? Sudeći po autobusima koji se ovdje izmijenjuju radišni kao mravi, možda i je, ali daj brže malo, ajmo ća odavde prije no što nas povuku za rukav... I tako mi završili na lošu pizzu (jedina koja je radila prije devet) u nadi da ćemo se malo ugrijati, ali džabe, bilo je još hladnije. Izašli polu gladni i nastavili dalje besciljno šetati.

U toj besciljnosti skrenuo mi je pogled na uokvireni meni jednog restorana koji je upravo otvorio. Na meni nečitkoj tabli pisala je kratka dnevna ponuda za doručak, ali već sam osjetila da bi tu moglo biti kruha. Pa kako i neće, zapeo mi za oko jedan od najskupljih restorana u ulici koju smo kasnije skužili kao najluksuznijoj. Šta ćeš, nemam žensko oko za skupe torbice i cipele, ali mi zato restorani ne promaknu :D

Neno mi je otkrio tajnu menia - kaša i još par sitnica. Mmmmmm, nos mi je već mirisao naš najdraži vikendaški doručak (zobene pahuljice s voćem link) a u ustima mi krenula slina. Možda pomislih si, možda imamo sreće! Ajmo tu! :) Pa kako da odoli mojim svijetlećim okicama koje su ga gledale kao kakav napušteni psić. Hrabro smo ušli u restoran iako smo samo desetak minuta ranije izašli iz prijašnjeg. Ja sam naručila zobene pahuljice u mlijeku, a on griz na mlijeku...ne moram ni pisat koliko smo time bili oduševljeni :). Doručak nas čak i nije puno ispao - 400 rublji (~9€), za razliku od večere u istom restoranu koja nas je koštala 700rublji za dvije juhe i vodu.

Sada je napokon prošlo dovoljno vremena pa smo se uputili natrag u hostel. Na vratima nas je ovaj put dočekala druga gđica, nasmješenog lica i toplog pozdrava - na naše veselje. Dala nam plahte i ručnike, mi se smjestili, duuuugo i toplo tuširali... I zaspali! :D Čim nam je tijelo osjetilo krevet i čistoću, ušuškalo nas je u okrijepljujući san. Po buđenju požirili smo kupiti karte za raketu, još se malo prošetali gradom po sumraku i kiši, sjeli na borš i natrag spati. Tu smo večer htjeli jesti nešto lokalno, pa smo se dugo šetali u potrazi za dobrom klopom.

Između domaćih iznutrica i špek fileka kod Mamočke, i neuglednog hotela Rus, odlučili smo se opet na moju dragu Češnjovku, ili ti Snježinka kako se ispravno čita ćirilica. A za one koji neznaju ćirilicu kao ja, to izgleda kao da piše Češnjovka :)) pa je tako zovem i danas :). Sad otkrivamo da je to poprilično skup restoran, pa umjesto cijelog jela naručili samo juhice, skupe li juhice. Moj borš je bio 4 puta skuplji nego u Vladimirovoj palačinkinarnici, a ni ublizu tako dobar. No juha je juha, ponjupnuli je, sjeli na bus i natrag u hostel. Pita nas ženska hoćemo li upotrijebiti perilicu rublja, kažemo mi - pa može, dobro će nam doći - i oprali mi prvu turu prljave robe. Ujutro smo saznali da nas je to pranje koštalo 170rublji, što se baš i nije ranije napomenulo.. Eh, ajde bar imamo finu mirišljavu robu. Sad brzo u krpe i spavat! Sutra se dižemo rano da bi stigli na raketu, polazi se u devet ali put do tamo traje preko sat vremena. :) hrrrrrkkkkk,...