Rusija: Priče iz platzcarta

(ON)

U gluho noćno doba ukrcali smo se u stanici Tayga na vlak prema Irkutsku. Prije ulaska u vagon dočekao nas je provodnik azijskog, vjerojatno Buryatskog porijekla. Kako smo se približavali Baikalu sve smo više sretali azijatskog stanovništva općenito.
U naš vagon nije ulazio nitko osim nas i s obzirom da je bilo jako kasno ili rano kako se uzme, svi u našem platzkart vagonu su duboko hrkali. Sad smo već bili iskusni platzkartaši pa smo znali kako se besčujno probiti do našeg mjesta. Međutim šuškava vrećica bila je preglasna za ženu u odjeljku preko puta nas, koja se okrenula u polusnu i rekla nešto tipa "zar nećemo od njega moći spavati cijelu noć" na što je krupni Rus koji je spavao do nje zamahao svojim ručerdama prema krevetu iznad gospođe. Od gore je provirio preplašeni Kinez kojem nije bilo jasno što se događa ali se instiktivno povukao u kut izvan dometa ruku polusnenog Rusa. Situacija se srećom brzo smirila jer je san prikovao natrag za krevet sve sudionike ovog komešanja, a mi smo se što je tiše bilo moguće zavukli u naše krevete jedan iznad drugog.

Ujutro nas je probudilo šuškanje vrećicama iste te gospođe do nas i miris kobasice koju su ona i njen suprug jeli za doručak. Glasno su komentirali put koji je pred njima nakon čega se buka raširila na cijeli vagon koji se počeo buditi. Uslijedila je gužva ispred wc-a na oba kraja i dodatni red ljudi na jednom kraju koji strpljivo čekali toplu vodu iz samovara.

S obzirom da se život u platzkartu zahuktavao svojim prirodnim tokom smatrali smo to idealnom prilikom za promatranje i fotografiranje. Spavao sam na donjem mjestu koje smo pretvorili u dnevnu sjedalicu sa stolićem, dok je gospođa iza mene još dugo hrkala par mjesta dalje se čuo plač malog djeteta nedugo nakon čega je jedan mlađi čovjek mrmljajući prošao s jednom posudom prema wc-u pazeći da se sadržaj ne prolije. Kasnije je taj čovjek puno puta napravio istu stvar nakon plača djeteta ponekad gunđajući na engleskom. Nakon što smo ga fotografirali jedan nam je gospodin u 60im pristupio prijeteći nam uz smjeh. I tu je krenula priča ... odakle smo, gdje idemo, što smo već vidjeli u Rusiji i standardno pokazivanje baratanja činjenicama o našem zavičaju. "Vi imali partizane, maršal Tito, on bil harašo sa Staljinom, ali kasnije ne. Diname Zagreb, Crvena Zvezda .... a tam kod vas još bum bum?" na ovo se uključio suprug gospođe do nas "A kak vi s Makedoncem? Harašo?" na što smo mi odgovorili "Da, da, sve harašo" I zatim je krenuo razgovor između njih dvojice o krivcima za raspad SSSRa. Stari je tvrdio da je sve došlo izvana, dok je suprug gospođe tvrdio da su krivi birokrati koji su ionako ušli u partiju zato što su neradnici. Složili su se jedino oko toga da im je bilo bolje za vrijeme sovjetskog saveza, a mene su pogledali sažaljivim pogledom i rekli "ni kod vas ne bilo bum bum da sovjetski sojuz ...." nakon čega je lupio šakom o stol. Teme su se mijenjale i svatko je imao svoje gledište, ali bi se na kraju svake teme oko nečeg uspjeli složiti i nasmijati.

I opet se ponovio ruski efekt, od sinoc opasni gospodin je sada živahno s nama komunicirao, nudio nam da idemo s njim zapaliti u međuprostor između vagona, a čak nas je i gospođa upitala "a kak kod vas žistvje, vsi rabotat ...."
Jedini tko se nije nikako uklapao u cijelu priču bio je Kinez "na katu" za kojeg je jezična barijera očito bila prevelika prepreka za bilo kakvu komunikaciju. Od nekud je s gornjeg kreveta u njihovom kupeu u priču je upala i Asya djevojka od 21 godinu iz Irkutska koja je studirala u Novosibirsku i putovala na odmor kući. Zbog prilično prisnog odnosa Asye s bračnim parom pomislili smo da putuju skupa, ali kasnije smo saznali da su oni u jednom trenutku hvatali vlak za Bratsk dalje na sjeveru dok je ona putovala s nama do Irkutska, tako da nam je njihov rodbinski odnos ostao nepoznanica.

Za drugog starijeg gospodina smo saznali da je iz Azarbejdžana i da se zove Aleksandr. Polako smo se približavali Krasnojarsku i među svim suputnicima iz Rusije smo vidjeli divljenje u očima prema tom gradu. Nije nam bilo jasno u čemu je stvar, očito Krasnojarsk ima dobru PR ekipu koja gradi ugled grada unutar zemlje, mi nažalost nećemo imati vremena upoznati ovaj ruski ponos Sibira. Aleksandr nas je pozvao van i uzbuđeno nam rukama pokazivao dimenzije novog kolodvora. Zatim je rekao, da imamo 20 min i da bi bilo dobro da vidimo trg ispred kolodvora. Nakon što je shvatio da je Marina odlučila kupiti neke stvari u obližnjem kiosku umjesto da ide u razgledavanje Krasnojarska, pokazao mi je rukom da ga slijedim i počeo trčati uz i niz stepenice brzinom kojom mi ga je bilo teško slijediti iako je dobro zagazio u 60e.

Na izlasku smo ugledali ogromni trg pun ljudi. Doslovce smo trčali do centralnog spomenika gdje mi je Aleksandr srčano pokazivao najbolji kut iz kojeg trebam fotografirati spomenik, zatim je otrčao do fontane, pa do zida, pa lijevo pa desno. 3 minute do polaska Aleksandr je počeo trčati na vlak, a ja sam imao opet imao problema da ga sustignem.

Ovdje smo prvi put počeli sretati babuške u većem broju koje su opskrbljavale putnike namirnicama potrebnim za dugotrajna sibirska putovanja. Mi smo se odlučili za sjemenke cedra, slijedivši običaje domaćeg stanovništva.

Po povratku u vlak Aleksandr je nastavio sa svojom pričom i otkrio da je veliki fan borilačkih sportova ili kako je on rekao "slobodna barba ..." iskoristio je nadolazeće svjetsko prvenstvo u slobodnom hrvanju (ako sam dobro shvatio) koje se treba održati u Krasnojarsku da bi započeo priču na ovu temu. Pitao me koji borilački sport potiče iz naših krajeva i pomalo razočaran da mi nemamo neki svoj borilački sport počeo nabrajati sportove iz Kavkazkog kraja, koliko je bilo istine u tome ne znam, nabrojao ih je poprilično, a svi su imali imena koja su zvučala kao ću-ću, tin-tin i sl.

S Aleskandrom su teme dolazile kao bujica i u jednom trenutku nam je gospodin koji je svako malo gunđajući s posudom nemirišljavog sadržaja išao prema wc-u na engleskom ponudio pomoć da se riješimo Aleksandra. To je primijetio i Aleksandr i pitao jel nam to zemljak, mi smo rekli ne nego neki Englez, na što se Aleskandr okrenuo prema njemu i rekao "Aaa ataše ... " I tako se približavalo vrijeme spavanja, a Aleksandr je imao toliko puno za razmijeniti s nama, osim što smo uspoređivali naše nazive drveća, mjeseci, prirodnih pojava ponudili smo ga istarskom rakijom, a on nas ... ovaj put ne vodkom nego konjakom. I tako riječ po riječ nismo ni primijetili da su skoro svi oko nas već u krevetima, a i bračni par se već opraštao s Asyom i nama povjerio Asyu na čuvanje i zamolio nas da joj pomognemo oko prtljage. Srdačno su nam stisli ruku poželjeli da budemo "Častljivoga putešestvija" i otišli hvatati vezu za Bratsk.

Mjesto bračnog para zauzela je žena s kćerkom od nekih 6 i malim klincem od jedva 1 godine, koja je odmah počela pripremati krevete za spavanje, što nimalo nije omelo Aleksandra koji je sjedio na rubu njihovog kreveta da nastavi s pričom. Što je najčudnije ovo nije smetalo ni gospođu djecom, jer ipak je ovo platzkart i ovdje vrijede posebna pravila ponašanja. Nakon što smo uspjeli potjerati Aleksandra u krevet, spremili smo stvari jer smo u Irkutsk stizali rano ujutro oko 7. Negdje oko 4 u noći probudio me Aleksandr, dao nam dva soka "naturaljni, oćen harašo" stisnuo nam ruku za pozdrav i otišao. Mi smo nastavili još dva sata spavati nakon čega nas je probudio provodnik riječima "Dinamo Zagreb, Crvena Zvezda .... čerez čas Irkutsk" za jedan sat stizali smo u Irkutsk i morali smo mu predati posteljinu i još jednom provjeriti prtljagu. Kad smo prilazili Irkutsku taman je svitao oblačni, prohladni dan. S 25 stupnjeva klimatiziranog vlaka izasli smo na cca 10 stupnjeva prohladnog ljetnog jutra u Irkutsku.

-----------

(ONA)

19.08.2013. 06:16 (Moskovsko vrijeme)
Sibir se opet promijenio. Preko prozora se sada nižu brežuljci s farmerskim kućicama i poljskim putevima, a stabla i nisko raslinje nalik našemu isprepliću se sa livadama napokošene trave i poljskog cvijeća. I dok krave pasu pod budnim okom seljaka, sunce čuva svoje ovčice na nebu prijeteći nam frontom kiše u daljini. Prognoza za Irkutsk dala je kišu za vrijeme našeg boravka, ali mi se i dalje nadamo najboljem.

U vlaku se sve više osječa mix kultura, što se više približavamo granici, sada su već i provodnici miješanih rasa baš kao i suputnici. Počinje se i osječati netrpeljivost, pogotovo prema kinezima, ali se i ona kudikamo razbija u toplinu o kojoj smo već ranije pričali. Ovoga puta provodnik umjesto provodnice, što se vidi nadaleko - vagon blijedi u usporedbi na onog kakvog ga je održavala naša prva platzcart provodnica - ženska ruka je ipak ženska ruka :). Umjesto reda, mira i čistoće, vlada kontrolirani kaos u svemu =), podovi kao da nisu vidijeli metle barem tjedan dana, a vode samo kada su je suputnici slučajno prolili. WCi pak žude za mirisom vanjskog poljskog cvijeća, a plahte iste kvalitete kao i prošle sada se naplaćuju 111,5 rublji.

Jučer pri dolasku na peron dočekali nas dvoje provodnika koji su kao rijetki prije njih zahtjevali originalne putovnice. Pri otkrivanju našeg državljanstva naš je odmah krenuo nabrajati nogometne zvijezde, dok se njegov kolega hihotao našem pokušaju ruskog kao i sporazumijevanju na hrvatskom. Nakon nekog vremena su nas jednostavno pitali: "Zar vi ne govorite engleski?". Očito su oboje barem upoznati s engleskim (što je do sad bilo poprilično rijetko u našem iskustvu). Objasnio nam naplačivanje plahti i uputio nas u vagon. U potpunom mraku među pospanim ljudima bilo je za vidjeti samo po koja noga kako viri iz plahti, hrkanje u nekoliko intonacija i jezika, te blago šaputanje novih pridošlica koji su kao i mi čekali na plahte i krevet. Naime bilo je to 3 ujutro po lokalnom vremenu...

Iako smo se trudili biti što tiši, šuškanjem naše kartonske vrećice probudili smo babu preko puta, koja je odmah optužila kineza s kata iznad i već uhodanom rutinom probudila muža da to riješi. On se tada, kao u crtićima, automatski digao u sjedeći položaj, hrkajući još uvijek u tom procesu. Blago otvorio oči, skužio nas, nešto promrmljao i opet istim pokretom se vratio spavati. Skroz su mi bili komični, osjećala sam se kao da gledam neki stari Disneyev crtić ili kakvu karikaturu sa zadnje stranice dnevnih novina. Stariji bračni par, oboje okruglih oblika, ona rastrešene kose i gunđajućeg pospanog lica, on flegmatične pročelave glave. Ona njemu "sredi to", on -hop- kao što se Drakula budi iz sanduka, tako je i on skočio u polu sjedeći stav - spreman ugoditi ženi, ali jednako znajući da je to potpuno viška. =)

(08:53 Moskovsko vrijeme)
Kako je sve drugačije ujutro... Ono što ti se prošlu noć činilo nepodnošljivim - sada je toplo i ugodno, ono što je bilo mračno i smrknuto - sada je brižno i svijetlo. Ljudi oko nas, ambijent, sve. Što te još jedanput podsjeća da je istina u očima promatrača, a za one koji bi ušli još malo dublje u razmišljanja: nije ništa oko tebe, sve je u tebi. Pa tako ako je promatrač umoran, sve manje tolerira, a kad je odmoran sve mu se drugačije čini :).

Čini se u dnevnoj smijeni imamo provodnicu koja pokušava unijeti malo reda u vlaku, i za razliku od kolege - čisti :), dok susjedi u harmoniji sjede sa kinezom s kata iznad :). Kao što rekoh, sve je drugačije kad si naspavan :).

Upravo smo krenuli dalje nakon malo duže pauze u Krasnojarsku. Netom prije stajanja, u mom fotografskom pothvatu uhvatih jednog starca kako se seće. Ono što se na prvi pogled činilo kao uzrujavanje radi slikanja, zapravo je skrivalo znatiželju. Krenuo mi nešto pričati, ali kako se ja baš i ne snalazim pokušala sam mu gestikulacijom reći da se nasmije - na što će on meni "ne, ne" i pokaže šakom. Vratim ja njemu gestama "Dobro onda ljuti pogled sa šakama", na šta je stari krenuo :). Malo rukama, malo govorom, pokušao je shvatiti da li sam možda gluhonijema - kad je shvatio da nisam sjeo je pored nas i krenuo pričat :).

Preispitao nas je sve detalje: tko smo, od kud idemo, je li nam prvi put, di idemo, od kud smo i kakva nam je država, valuta, ... Onda nam je krenuo objašnjavati kako u Irkutsku doći do Listvyanke i još jednog gradića - na šta je susjed muž reagirao: "priča gluposti". :) Malo se oni poriječkali, i ako se kaže kao i kod nas onda se i nazivali "idiotom" :D. Nije se stari dao, nastavio pričat, objašnjavat i podučavat o lokalnom dijelu. Mi smo ga na početku željno slušali, ipak nam je to bio prvi susret sa pričljivim lokalcima. (Evo kako ovo pišem, upravo došao je opet do nas i ostavio nam naranču :D) Nažalost nismo imali prilike duže pričati sa dobrom babuškom iz prošlog platzcarta, pa dobro nam došo dedek - taman kad si pomislila da bi trebali imati više interakcije s ljudima.
(Sad kad se vrati sa samovara uručit ćemo mu i (službeno) prvi suvenir kojeg smo sa sobom ponijeli - mali vrč na kojem piše CROATIA. Nekako nam se čini da je to za njega taman :). )

Na stajanju u Krasnojarsku, odveo je Aleksandar Nena vučeći ga za rukav, brže potom da mu pokaže što treba slikati. Ja sam ostala na kiosku kupiti malo jogurta i hrane, s obzirom da babuški baš do sad i nije bilo... a mi gladni. Vlakovi uglavnom staju svega 2-3 minute, tako da malo duža stajanja (20min) iskorištavamo za takve stvari. Vratili se oni nakon deset minuta, Neno sa razigranim pogledom, a on sav sretan da nam je pokazao dio tog grada kojemu se očito divi. (Vratio se opet on sa našim vrčom punom konjaka :), vratili mi njemu isti ali punog rakije ovog puta :D.)
Cijeli nam stol miriše na naranču koju je ostavio...hmmm.... razmišljam si, dobra fora za si uljepšati boravak u ne toliko prozračnom vlaku. :D Ha ha ha! nije to naša naranča, nego od susjede koja ju upravo guli :D He he :D Svejedno dobra ideja, kad ovu ogulim zadržat ću korice za miris :).

Gledam kroz prozor i ponovno vidim cedrove šume kao što se i dalo očekivati po pričama starog - kaže on da se tamo po šumi mora hodati sa šljemom na glavi radi šiški, teških kao kamen, koje padaju prepune popularnih pinjola. Lokalci ih obožavaju i hvale, a bome i pridaju ljekovita svojstva, pa svako malo vidite nekog kako ih jede, gricka i guli. Sirove, pečene, kažu najbolje kuhane, ovogodišnje, prošlogodišnje, kao ulje ili kao začin, u rinfuzi ili još uvijek u šiški. Da se uklopimo, i mi smo ih kupili kod babuški na kolodvoru, moram priznat baš su njami :). Slični našima ali s nekom aromom lješnjaka. U Irkutsku ih navodno ima jako puno... pa nek dođe! :)