Rusija: Duboko u srcu Rusije

(ON)

Došavši u Tomsk u ranim prijepodnevnim satima imali smo doslovce cijeli dan na raspolaganju, budući da nam je vlak kretao nešto iza ponoći po lokalnom vremenu.
Sada već na 4 sata razlike od Moskve i u Tomsku kao i u Omsku smo naišli na isti problem, da čak niti na mjestima kao što su željeznički ili autobusni kolodvor nema mapa grada. S obzirom da smo na put nosili što je moguće manje prtljage, nismo sa sobom nosili nikakve mape ili vodiče već smo si sve uploadali na e-reader a takve mape nam nisu bile previše iskoristive.



Odlučili smo ponovo iskoristiti putničku sreću i krenuti u smjeru gdje mislimo da je centar.

Putem smo ponovo vidjeli paletu vozila iz repertoara vozila javnog prijevoza, od tramvaja iz sovjetskog doba koji neodoljivo podsjećaju na tenkove, do korejskih autobusa koji su još uvijek na sebi imali reklame na korejskom ... tko mari bitno je da vozi. Inače kako smo išli na istok, na ulicama je bilo sve više automobila uvezenih iz Japana. Osim što su prepoznatljivi po tome što su to modeli kojih nema na evropskom pa ni američkom tržištu, također ih se može prepoznati i po tome što im je volan na desnoj strani. Prvo spoznaja toga s moje strane bila je za vrijeme vožnje u javnom autobusu kad sam uočio da u autu s naše desne strane nema vozača, a bome nema ni volana, ali ček malo taj auto ide istom brzinom kao i mi... i prestiže nas ... ok sve u redu nije u pitanju umor od puta radi se o japanskom autu.
Na ulicama nije bilo previše ljudi i Tomsk se činio puno usporeniji grad od Omska. Kasnije smo otkrili da je razlog tome bio što je bila nedjelja ujutro i iako je vani bio prelijepi sunčan dan ljudi su očito obavljali stvari u privatnosti svojih domova.

Ovaj put besplatni wifi smo našli u KFCovom dalekom rođaku SFCu (ne želim mu namjerno spominjati puno ime jer ne ljubim previše takve stvari) na opći užas naših kod kuće kojima smo se u međuvremenu javili, budući da smo duboko u Rusiji konzumirali sve osim ruske hrane, ali razlog za posjet ovdje naravno nije bila hrana već wifi.

Došavši do centra počeli smo sve više sretati ljude koji su se sad već izvukli na ulice s djecom i krenuli u parkove, ponajviše one koji su osim drveća udomili i zabavne parkove. Ubrzo smo naišli na jedan takav ogromni relativno u blizini centra. U park smo se odlučili vratiti kasnije, a mi smo krenuli prema samom srcu grada tzv Brdu uskrsnuća na kojem je prije cca 350 godina osnovan grad Tomsk. Na putu prema išavši uz obalu rijeke Tom na kojoj leži grad, naišli smo na posprdnu statuu legendarnom ruskom piscu Antonu Čehovu kojom je ovaj isti prikazan otprilike kao Hobit s ogromnim bosim stopalima i dugim nosom. Ispod statue piše da prikazuje pisca iz perspektive pijanca koji nikad nije pročitao Čehovljeva djela, a priča iza toga je da je jednom nakon posjeta Tomsku Čehov grad opisao kao mjesto za koje ne bi dao drvenog novčića, koji je uz sve to dosadan, prljav i s vrlo neprivlačnim ženama. Tomsk mu je za ovu kritiku uzvratio gore spomenutom statuom.

Do Brda uskrsnuća stigli smo nakon kratkog uspona stepenicama i tamo nas je dočekala kućica muzej koja je predstavljala nekadašnju vatrogasnu osmatračnicu s koje su vatrogasci imali pogled na cijeli Tomsk tako da su mogli brzo uočiti požar u bilo kojem dijelu grada.

Nakon prolaska kroz prilično evropski centar pojeli smo svatko po jednu sibirsku palačinku sa sirom (Сибирскй Ьлиньи ... pardon my russian) i otišli u zabavni park budući da smo imali nekoliko sati za potrošiti. Prvo smo razgledali što se nudi i najviše se zadržali na bizarnoj verziji safari vlakića za djecu. Kocept vlakića je da u svakom "vagonu" sjedi roditelj ili odrasla osoba a pored je mjesto za dijete koje kao dodatak dobije lasersku pištoljčinu. Dok se prolazi između drveća i lutaka životinja roditelji imaju zadatak upravljati položajem vagona, a djeca pucaju po životinjama koje u slučaju pogotka ispuštaju svoj karakteristični zvuk. Bizarno je to što životinje na koje treba pucati imaju likove slonića Damboa, vesele žirafe i uglavnom dobroćudnih životinja, ali to nije spriječilo klince da nemilice raspale po svemu što se nalazi u grmlju oko njih.

Mi smo kupili karticu na koju se krcaju novci koju provlačite ako želite sudjelovati u nekoj igri i krenuli u svijet zabave na ruski način. Reći ću samo da sam pucao iz AK47 (airsoft) u konzerve, gađao gusare iz zračne puške i pikadom bušio balone :)

Na kraju sam krenuo u potragu za ostvarenjem klinačkog sna - vožnja u električnim autićima za sudaranje. Iako smo pronašli autiće san na kraju nisam realizirao jer za Ruse to nisu autići za sudaranje već za izbjegavanje sudaranja. Osim što su autiće vozili klinci, sami ili s mamama, na početku su dobrih 5 minuta morali slušati sigurnosne upute tete koja prodaje karte. Pogledali smo se i u isto vrijeme rekli - ovo je dijametralno suprotno onome što kod nas rade s autićima. Nadu nam je vratio klinac koji je slijedio balkanski način vožnje i sudarao se u sve koji su mi se našli na putu. Malo prekasno jer smo upravo realizirali da smo zaboravili kupiti karte Tomsk-Tayga, pa je valjalo požuriti do kolodvora.
Nakon zanimljive vožnje taksijem i kupovine karte, sada smo mirno mogli čekati polazak vlaka. Usred Sibira smjestili smo se u Trattoriu i čekali da prođe ponoć i krenemo Električkom prema Taygi natrag na glavnu trasu transibirske željeznice, odakle idemo dalje prema Irkutsku.

-----------

(ONA)

22.08.2013. 06:52 (Moskovsko vrijeme)
Sada, tri dana nakon neznam zaista što bi više rekla o tom "gradiću" od samo pola miljuna stanovnika :). Krenuli mi opet instinktom prema centru i umjesto KFCa sjeli u Southern fried Chicken (još ćemo sve fried chikene na putu proći) na par sati. Pravo čudo da nas nisu stjerali van, možda su bili prelijeni, ili je upalila naša taktika da naručimo nešto svakih pola sata :D.

Po samom Tomsku ima bome šta vidjeti, ali o tome vam je već Neno pisao pa ću ja se više osvrnuti na zabavni park na kojeg smo savim slučajno naletili. Od japanskih summer festivala ništa ove godine, ali bome - ovaj je naš! :))
Nakon poduže šetnje gradom i pohoda na ruske ljepotice (o tom potom u drugom postu) vratili se mi u park na malo zabave, ionako ima vremena do pola noći. I tako, odoše 1000 rublji koji nisu bili u budgetu :D. Čips na štapiću, sladoledi i shakeovi od mljeka i sladoleda...vožnja panoramskom "obzornajom" i igranje igrica kao što su pikado na balone i pucanje iz puške. tu se bome lijepo vidijelo "ko zna zna" :)... na pikadu, gdje se od 6 pokušaja treba pogoditi svih 6 balona u horizontalnom nizu, Neno je pogodio prvih 5, ja jedva 2 i to ne u nizu - što znači za mene igra je bila gotova već na prvom pokušaju :D. Odigraše on još jednu 6/8 i naravno pogodio svih 6! Evo naše nove maskote :)

Roller costeri i ostali vrtuljci nisu za mene, iako ih je ovdje bilo svih veličina i putanja. Najbolji od svih je bila dvosedežnica koja te vrti u vertikalni krug same kontrukcije, plus te operaterka može još okretati na sjedalu u jednom ili drugom smjeru. Tu su najzanimljivije bile dvije poprilično obdarene gospođice dubokih dekoltea, što je bilo nemoguće za ne primijetiti a još manje moguće za se dobronamjerno ne nasmijati. Najglasniji u vrištanju je pak bio jedan jaki momak, čelave glave, velikih mišića i dubokog glasa. Njegovi uzvici, urlici i komentari odjekivali su niz taj cijeli dio parka. :D Svi su se okretali da vide tog hrabrog kršnog momka kako vrišti kao curica. A njegovi bližnji su rikavali od smjeha dok se on bespomočno vrtio amo tamo.

Inače neznam ako smo već ranije spomenuli ali napravili smo male bilježnice sa svim ključnim infomracijama i to-do listama po svim lokacijama. Te su nam knjižice sveto pismo na ovom putovanju, gdje u žurbi i danima se čovjek lako zaboravi. no, 4. je dan i mi smo se već umislili :). I tako negdje u 8:30 navečer sjetimo se mi: trubilo, nisi pogledala u svoju tekicu - tamo ti piše: KUPI KARTE ZA VLAK DO TAIGE! Aaaaaaaa...... do kad rade? Šta ako su već zatvorili? Kako ćemo do Taige noćas? Brzo leti vani iz parka i pići natrag, nađi taxia i nema razmišljanja, što pirje to bolje. Taxista kojeg smo našli parkiranog u nekoj sporednoj ulici, očito je tek završio smjenu i zapisivao zaradu, kada sam mu pokucala na prozor. Takvu vožnju taxiem nisam doživila od Tunisa :) Mario, Arno i ostali moji znaju o čemu pričam :). Ubrzo se dogovorili za cijenu, iako ju je tri put mijenjao, naravno bez taximetra, ali barem nas je doveo rekordnim tempom do kolodvora. Prestizao, sustizao, vreće krumpira vozio, ali bili smo tamo prije devet. Kroz prozor kasirki dodala svoju bilježnicu sa brojme vlaka i vremenom kretanja, ona nama dala karte i mi platili...kad ono...to su karte za drugi vlak. No no no...ne u 18 nego u 20. "Aaaaaa....to vam je električka (a joooj zar opet električka....) ja vam to ne prodajem". Vratila ona nama novce i saznali mi da se karte kupuju u samom vlaku. I tako ostadoše nam preko tri sata koje smo udobno proveli u taljanskom restoranom. Njami pizze, čaj i kolači, plus utičnica na svakom koraku i wifi :) Di ćeš bolje!

Evo još malo slikica...