Rusija: Prvi kontakt

(ON)

Prve dojmove o Rusiji stekli smo na aerodromu Moskva-Sheremteyevo.
Naravno kao i većina aerodroma sa svojom uniformnošću, ne otkriva previše specifičnosti lokacije gdje se nalazi. Prvi dojmovi su zato ipak uslijedili nešto kasnije u posebnoj liniji  vlaka "Aeroexpress" koja sluzi za prijevoz putnika s aerodroma do grada. Pred očima su nam se zaredali nepregledni blokovi zgrada, istih onakvih kakve se mogu sresti i na našim prostorima iz razdoblja socijalizma, naravno sve u ruskim razmjerima, što obično znači isto kao kod nas samo na n-tu potenciju. U slučaju Moskve taj n je prilično velik.

Nakon 35 minuta vožnje stigli smo na metro stanicu Beloruskaya i otamo ušli u ogromnu mrežu moskovske podzemne željeznice. Već prvi kontakt s ovim sustavom dao je dobar uvid u prirodu Moskve o kojoj svi pričaju - rijeke ljudi koji svi nekamo jure i žure.

Metro sam po sebi sa svojom prostornošću, efikasnošću i specifičnim uređenjem interijera po mom osobnom mišljenju spada u vrh svjetskih metro mreža. Naime svaka metro stanica ili hodnik više nalikuju na kakav muzej nego na građevinu javnog prijevoza, ali kao što rekoh to mu daje pozitivnu specifičnost.
Gore spomenutom mrežom smo se prebacili do kolodvora Kurskaya gdje smo se našli s našim ruskim "pomagačem" (СПАСИБО МИША) koji nam je predao karte koje je kupio za nas i nastavili put dalje.
Detaljnije razgledavanje Moskve smo ostavili za kraj puta na povratku natrag, ispred nas je Sibir pa rekosmo valja poći dalje ;)

Prva stanica dalje bila je već na 170 km istočno od Moskve u gradu po imenu Vladimir.
Grad je svoju punu slavu i moć doživljavao u 11. stoljeću od kada i datiraju najimpozantnije građevine u njemu i kada je bio ruska prijestolnica, nakon čega su ga popalili Tatari i premjestili prijestolnicu zapadnije u Moskvu.
Vožnja od Moskve je trajala nekih 3 sata, u jeftinom ali ne previše ugodnom ambijentu lokalnog vlaka kojeg ruski nazivaju nešto kao "Elektricka ..." i čiji spomen mami osmijeh na lice lokalnog stanovništva. I prvi pogled na ovaj vlak otkrivao je sto se krilo iza tog osmijeha, ali vlak nam je bio dobar uvod u nešto sto smo kasnije uvidjeli kao fenomen - Rusi imaju prilično labavu definiciju osobnog prostora, što znači da će vam se ljudi unositi u lice i dahtati za vratom bez ikakve namjere da vam ugroze osobni prostor. Naime u vlaku s nominalno tri sljedeća mjesta ugodno sjedi dvoje ljudi, treći tu može stati, ali ipak je ugodnije bez njega. Kad god bi netko došao i imao namjeru sjesti na to treće mjesto jednostavno bi se naslonio uz vas bez puno riječi. Nije se to događalo samo nama već smo gledajući okolo to primijetili kao standardni protokol zauzimanja mjesta.
Ubrzo nam se otkrio i drugi razlog zbog kojeg se rusi smješkaju na spomen ovog vlaka. Naime, postoji dobar razlog za nisku cijenu prijevoza ovim vlakom, a on leži u činjenici da je to vlak koji spada u samo dno po kvaliteti u ruskoj željeznici. Odmah nas je po ulasku dočekala ne previše lijepa scena razbijenog stakla u alkoholnim parama natopljenom vagonu. Nije nam se svidio taj vagon pa smo otišli dalje i smjestili se u ugodniju atmosferu. I ovdje smo po prvi put svjedočili nečemu što svi spominju u opisu Rusije i Rusa, a to je početna hladnoća i ne komunikativnost koja se pretvori u ljudsku toplinu. Nama se ovo drugo dogodilo nakon što smo odrijemali nekih 30ak min i probudili se u zvuke babuške do nas koja se igrala sa svojim unukom pripovijedajući mu ruske priče  (na ruskom priče dobiju nekako mekši zvuk :) ) i igrajući se s njim pogađanja svjetskih prijestolnica. Zanimljiva bakica i njen bucmasti unuk s majicom Sdelano v SSSRu :)


--------

(ONA)


Koliko košta neispavanosti glupost? Sjedimo mi u vlaku za Valdimir i valjda po prvi put se opustimo. Pa krenemo i razmišljati... koliko smo ono dobili rubelja za eure? Njega non stop kopka ta moja prva jutarnja transakcija. Naime tog ranog jutra u sitnih 5:30 po moskovskom vremenu (naših 3:30) nakon dva i po sata leta, i jedva odspavanih 7 sati u posljednjih tri noći, žurili smo se stići na vlak u 8:12. Pa tako dok je on čekao prtljagu ja sam se uputila najbližoj mjenjačnici razmijeniti ponešto eura za prvi ruski cash. Šutke pod pult uspavane gospođe proslijedih 200 eura, a ona meni šutke natrag rubelje i potpisani papir s tečajem. Pobrojih da li sam dobila koliko i piše, jesam, malo se začudih tolikim nulama i niti jednoj kovanici, ali žurilo mi se pa odoh ja dalje. Sumnjivo je bilo to meni, kakav je to okrugli kurs, ali neispavanost i žurba, a ponajviše naivnost (aka glupost) nisu me vratili gospođi s velikim upitnikom na glavi. A on, pa što reći, vjerovao je mojoj procjeni i kako od svih informacija nismo si zapisali kurs u naše male crne bilježnice, nismo ni imali kako provjeriti. I tako uzela sebi naizgled pospana gospođa 65 eura provizije, a mene ostavila s jednim ćirilicom ispisanim papirićem i ravnih 6 novčanica po 1000 rublja. Umjesto 8.470,60 rubalja, ja dobila 6.000. Prva patka...tko zna koliko će ih još slijediti i da li ćemo ih uopće otkriti :).

Nakon dva sata puta "Elektrickom" napokon se malo diše. Umor je predvladao sram od gluposti i malo smo sjedečki, na starim željeznim klupama u krcatom vlaku, zaspali. Ostalo je još samo sat vremena do Vladimira i sada malo gledamo oko sebe. Stari vlak polagano fijuče po malim i najmanjim selcima, a ljudi se konstantno izmjenjuju. Podsjeća me na vlak za Dobovu, koji prolazi pored napuštenih tvornica i raznih ruševina. Vlak je poprilično živopisan, prepun ljudi svih čuda - od djece do staraca koji rješavaju križaljku, od siromašnih do dobrostojećih, od prodavača kuhinjskih krpi i drugih mali proizvoda do pijanaca uz svoju bocu omiljene pive. Moderno društvo nije ni rusiju zaobišlo, pa tako klinci svih doba sa svojim tabletima, smartphonovima i velikim slušalicama nisu nimalo rijetkost, štoviše. Pod vlaka je više nego prljav, fleke svih boja i sumljivih podrijekla u kontrastu su sa potpuno novim stropom, gdje su se ruske službe trudile brisati i rijetke tragove grafita. Prvi vagon u kojeg smo ušli je imao dva razbijena prozora koje su kondukteri marljivo mijenjali, dok je jedan razbijao ostatke a čistačica brisala pod. Ostali su putnici mirno sijedili samo sjedalo do, kao da se to njih ne tiče i kao da ne primiječuju hrpu komadića stakla pod svojim nogama. uz takvu atmosferu već smo se spremali zauzeti mjesta ali nas je pogled na dva suputnika, svaki sa svojom verzijom Karlovačkog, zaustavio. Ne bi nam dali miran san, pa smo tako odabrali vagon pun žena i djece. Papci zar ne? :)