Rusija: Prva prava vožnja vlakom

(ON)


U Vlak smo ušli oko 19:40 po lokalnom, a u ovom slučaju i moskovskom vremenu (bez obzira na vremensku zonu Ruske Državne Željeznice vremena polazaka i odlazaka vlakova
izražavaju u moskovskom vremenu).

Ulazak u vlak je bio pomalo šokantan iz više razloga. Prvo, vizualni doživljaj vlaka s hodnikom širine 50ak cm i hrpom nogu i glava koje vire natjerao nas je na pomisao "... i dakle ovako sljedećih 33 sata..." Drugi doživljaj je bio olfaktivne prirode, karakterističan miris koji se možda može po prirodi usporediti s mirisom ambulanti, ali mu nije ni malo sličan. Ovaj miris vam natopi nozdrve odmah po ulasku i jednako tako izaziva pomisao " ... i dakle ovako sljedećih 33 sata ..." međutim samo smo se pogledali i hrabro zakoračili u vagon u potrazi za našim mjestima.

Uzeli smo opciju putovanja Platzkartom, na preporuke mnogih Rusa i ljudi na Internetu i kao nešto što prosječni nerusi izbjegavaju, ali predstavlja najekonomičniji način putovanja na dugim udaljenostima. Tipičan Platzkart vagon izgleda tako da s jedne strane vagona postoji odjeljak s četiri kreveta - 2 gore i 2 dolje, te prostorima za spremanje prtljage iznad gornjih kreveta i ispod donjih kreveta. S druge strane hodnika nalazi se mini odjeljak s 2 kreveta jednog ispod drugog koji su postavljeni uzduž hodnika i sa spremnikom iznad gornjeg i ispod donjeg. Donji krevet se može transformirati u dva sjedala i stolić tako što mu se srednji dio podigne i postane stolić. Svi ti odjeljci zapravo nisu vizualno odijeljeni tako da se svi lijepo vidimo, smješkamo si i mašemo :)


Kad smo konačno pronašli naša mjesta uočili smo da vagon pogotovo naš dio vagona, dijelimo s ruskim vojnicima koji su sjedeći u maskirnim hlačama i zelenim potkošuljama šutke i ozbiljnih izraza lica promatrali dvoje stranaca koji zbunjeno pokušavaju skužiti kako rasklopiti krevete, kuda sa stvarima, što ide gdje. Ostali Rusi koji su ušli s nama na vlak iskusno su i užurbano rasklapali, krevete, vadili obuću i odjeću za vlak i namještali si mjesta za spavanje.

Srećom tu nam u spas dolazi još jedna ruska babuška koja putuje s unukom i koja nam otkriva tajne što i kako treba raditi, pridružuje joj se gospođa prekoputa i ponovo doživljavamo ruski efekt, zatopljenja odnosa nakon hladne i lagano napete atmosfere s vojnicima. Nakon toga dolazi provodnica noseći nam friško opranu posteljinu i ovaj put uz osmjeh, za razliku od hladnog pregledavanja karata i upućivanja u dio vagona gdje su nam mjesta. Babuška nam opet nudi pomoć u oblačenju posteljine i daje nam savjete da spustimo zastore jer je noću hladno, puno hladnije nego sad, zna ona jer je penziju zaradila putujući vlakom.


Konačno se smjestivši i izvadivši sve stvari iz velikih ruksaka krećemo u daljnje istraživanje vagona. Na oba kraja se nalaze wc-i, a na jednom i "soba-office" od provodnica sa samovarom iz kojeg lokalci svako malo uzimaju vodu za čaj ili za instant hranu miris koje se na trenutke zna proširiti vagonom. U svakom vagonu su po dvije provodnice koje rade u smjenama, dok jedna radi druga se odmara i obratno. Osim što se brine o potrebama putnika, provodnica svakih 6 sati čisti wc, pod vagona i briše krpom sve dijelove "namještaja" na kojima može pasti prašina. Dodatno provodnice bude putnike pred stanicu kada trebaju izaći, a na stanicama dežuraju ispred ulaza u vagon, primaju nove putnike i sprječavaju ulazak neželjenih gostiju u njihov vagon. Ovo zapravo čini putovanje ovakvim načinom vrlo sigurnim, a daje i vagonu nekakvu domaćinsku toplinu budući da znate da se o vama brine provodnica koja je uvijek tu kad vam zatreba. Osim toga, iako u vlaku postoji restoran kod provodnica se može kupiti piće, grickalice i instant hranu, te poneki suvenir ruskih željeznica.

Znao sam od prije da Ruska Državna Željenica Rusima predstavlja veliku stvar zbog svoje organiziranosti, ali unatoč tome me fascinirala razrađenost detalja koji definiraju zadatke provodnica. Te žene imaju uniformu u kojoj vas dočekuju i poslužuju i koja sliči uniformama službenika u bankama npr, zatim u slučaju čišćenja oblači mantil za čišćenje, te nakon toga za čišćenje wc-a oblači posebni set odjeće s gumenim rukavicama, i to sve kao prema nekom ritualu svaka od tih aktivnosti ima svoje vrijeme.


Kad smo već kod wc-a tu se pokazao tipični ruski način u provođenju pravila, koji bi se mogao opisati riječima, zakon postoji da ga se poštuje, ako odlučiš ne poslušati ga on će se nemilosrdno sprovesti - e sad kakve veze ima wc s ovim? Na wc-u piše da se ne smije koristiti u stanicama što nije ništa novo niti kod nas, međutim Rusi dodatno wc-e prije stanica i zaključavaju kako bi osigurali provođenje ovog pravila, ali dodatno ako ste na wc-u u trenutku dolaska a stanicu ostajete u njemu zaključani do njegovog polaska. Stajanje na nekim stanicama zna potrajati i do pola sata, pa tko voli ostati pola sata zaključan u wc-u nek izvoli.

Prvu noć smo proveli oprezno, budivši se na zvukove putnika koji bi ulazili na usputnim stanicama, ali nakupljeni umor čekao je ovu priliku da nas zaskoči.

Probudivši se ujutro shvatili smo da više nismo okruženi vojskom već obiteljima s malom djecom. Vojnici su se po noći tiho izvukli iz krevet i izašli na jednoj od stanica. Kasnije nam je kroz glavu prošao detalj nešto starijeg vojnika u mornarskoj potkošulji koji je prolazio od stola do stola vojnika, propitivao ih kako im je, te provjeravao što imaju na stolu i što piju. Očito je to bio vođa puta koji je posao na naše zadovoljstvo odradio dobro. Vlak je te noci napustila i naša babuška dobročiniteljica s unukom koja je bila ispod nas, a s obzirom da smo oboje imali mjesto gore babuškino mjesto nam je postalo mjesto za provođenje dana. Općenito ako putujete u paru dobra je strategija uzeti jedno mjesto iznad i jedno ispod tako da možete preko dana donji krevet transformirati u stolić sa stolicama. Međutim nije rijedak primjer bio za vidjeti putnike koji bi putovali sami da sjednu ispod nogu svog susjeda ispod bez pretjeranog uzbuđivanja bilo koje strane u ovom odnosu. To je još jedna stvar koja nas je ovdje fascinirala - nismo vidjeli niti jednom da je netko bio mrzovoljan, gurao se, prigovarao ili nedajboze svađao se. U svemu se brzo uspostavila harmonija, od odlaska na wc, uzimanja vode iz samovara, čekanja na prolazak dok netko na hodniku sprema ili vadi stvari iz prtljage. U svemu tome ljudi bi provodili manje više uobičajene dnevne aktivnosti od presvlačenja, uređivanja, prehranjivanja, čitanja, odmaranja ... i sve uz uvažavanje drugih, ali i bez ustručavanja od drugih. Vozio sam se dosta i našim vlakovim i nerijetko bi nailazio na scene sukoba oko otvaranja/zatvaranja prozora, stavljanja prtljage na prolaze, pa čak i pušenja u nepušačkim odjeljcima. Možda je kvaka u ranije spomenutom načinu provođenja pravila ... tko će ga znati.

Ujutro smo se snabdijeli voćem kod ponešto moderniziranih babuški (o tome kasnije) i dan smo proveli čitajući, odmarajući se i promatrajući okoliš. Krajolik koji nam je promicao pred očima bio je manje-više jednoličan, beskrajni redovi uglavnom cedra i breza, tu i tamo poneka čistina prošarana jezercetom/povećom barom, te u svemu tome poneko selo. Sela su također sličila jedna drugima s uglavnom drvenim kućama koje su u pravilu imale bogato ukrašene okvire prozora i vrata, dosta ih je bilo obojano blijedo zeleno-tirkiznom bojom. Ceste u selima između kuća uglavnom nisu asfaltirane i oko svake kuće se nalazi vrt. Za oko mi je zapeo visok stupanj integriranosti tih sela u prirodni okoliš. Okolne šume i sela bi se međusobno prožimali bez jasne granice gdje počinje jedno, a prestaje drugo.


U vlaku je također bilo dosta djece koje su ili trčala po hodnicima, ili se igrala na svojim tabletima (u Rusiji tableta ima užasno puno i možete ih primijetiti na svakom koraku),a u odjeljku nedaleko od nas odzvanjao je zvuk ruske bajke koju je par klinaca poluotvorenih usta gledalo na laptopu. Najživahniji sitni plavi klinac koji je nebrojeno puta pretrčao vagon s jedne na drugu stranu mir je pronašao u promatranju mačke koju je gospođa do nas skrivećki držala pored sebe (nismo sigurnu kakva su pravila oko prijevoza ljubimaca u ovakvim vlakovima)
U ovakvim promatranjima i razmatranjima nam je i prošao dan i pred njegov kraj i nekih 24 sata vožnje smo poodmakli na 2 sata od moskovskog vremena, što se i moglo vidjeti po suncu koje bi bilo čudno nisko za vrijeme koje je pisalo u vagonu.

Nešto prije dolaska u Ekaterinburg prošli smo pored par metara visokog kamenog obeliska na kojem je s jedne strane pisalo Azija a s druge Evropa. To je dakle to treba vam otprilike dan vožnje vlakom na istok iz Moskve da bi napustili evropski i ušli u azijski dio Rusije.
Nakon što smo više puta toga dana konzumirali miso juhice koje smo ponijeli sa sobom, odlučili smo pojesti nešto konkretno, ali s obzirom da od babuški s konkretnim jelima nije bilo ni b, odlučili smo isprobati instant noodles-e koje je su Rusi masovno konzumirali. Za nekih 1,5 EUR dobijete kompletni obrok, a ako ste simpatični i iz aviona prepoznatljivi kao novi u cijeloj priči kao mi :) od provodnice dobijete i instrukcije kako se ovaj obrok priprema te vam isti i pripremi i donese do stola. Sve u svemu nije loš obrok, ali jedući ga rado smo se prisjećali boršča od dana prije :)
Te noći oko dva ponovo je ušla veća grupa ljudi u vlak donijevši sa sobom putničku nervozu, buku, ali i mirise. I opet sve to što nam se na prvu učinilo odbojnim ujutro je poprimilo drugi oblik, pa su ti neprijatni, bučni i pomalo smrdljivi ljudi od noćas ujutro se pretvorili u pitome ljude koji su pijuckali čaj uz kekse i sjemenke, čitali knjige i slušali muziku na slušalice.
To jutro smo na brzinu u pomalo nespremno potrpali stvari u ruksake jer smo rano (po moskovskom vremenu) stizali u Omsk, još jednu nepoznanicu i prvi veći grad u zapadnom Sibiru u kojem smo trebali provesti čitav dan.

-----------------

(ONA)

16.08.2013. 5:55 (moskovsko vrijeme)

Ispred vlaka dočekala nas provodnica polu mrkog pogleda, koja je kad sam joj pružala karte tri put mrkim glasom rekla "passporti!". Dobro, dobro... vidiš da smo prekrcati, daj mi tenutak da ih izvadim. Nakon ulaska vagon na kojeg smo naišli je prostran i skučen u isto vrijeme. Prvi dojam - ajme koji uzak hodnik :). Drugi dojam - ajme koliko vojske! Vagon krcat obrijanim glavama i vojničkih odijela. Ali zato u cijelom vagonu vlada mir i tišina. Svi su vojnici šutke sjedili ili ležali na svojim krevetima, i nas je bilo malo bed progovoriti - iako je bilo tek osam navečer vlak je bio u potpunoj tišini i spreman za noć.

Imali smo sreće s vagonom, iako smo spavali krevet do kreveta na gornjoj etaži u različitim separeima, ispod mog kreveta naišli smo na bakicu s unukom, koja je odmah skužila da nam je prvi put i preuzela ulogu tople majke. Iako na ruskom skužili smo sve što nam je objašnjavala i savjete koje nam je davala. Ubrzo su se u istom separeu pojavile još 4 žene, pa sam ja mirno legla na svoj krevet, preobukla se u komotniju odjeću (po uzoru na lokalce) i u roku od sat vremena - hrrrrk...
22:34 N.Novgorod, prva stanica. Iz dubokog sna probudila me odjednom velika buka. Dok je vlak spavao gospođe su se izrazito glasno dogovarale, dovikivale i pospremale svoje stvari. Otvorim oči i progledam oko sebe...kao da sam u drugom vlaku. Vojnici - nestali šutke kao što su i postojali, a umjesto njih horda običnih ljudi koji su se glasno spremali na svoja mjesta. No, čim je vlak krenuo, kao dogovorno svi su ušutili. I ja opet zaspala. Spavanje kao takvo nije bilo uopće neki problem, tu i tamo malo promijeniš pozu jer nekim čudom, čak i uz komotan madrac jednostavno ti dio tijela utrne. Veličina samog kreveta u platzcartu i nije neka. Svega 60tak cm širok i taman 180 dug, ali ubrzo se navikneš.
Probudio me Neno u 5:30 ujutro, gledajući me licem u lice dok je stajao pored mog kreveta.Da me nije lagano dotaknuo, bila bi se usrala majkemi :D. Ne očekuješ to nakon prve noći u vlaku. Otvoriš oči i netko drugi te gleda na par cm. WC je tada bio slobodan jer su svi spavali, a bome i u puno boljem stanju od onog na kolodvoru, autobusnoj ili trgovačkom centru u Vladimiru. Provodnica se za sve marljivo brine.  I eto, od tada pišem dojmove u svoju knjižicu (koju upravo pretipkavam) dok se ostatak vagona polako budi. Da li je još rano ili je to onaj dogovor o kojem sam ranije pričala, svi šute i tiho piju čaj, jedu, gledaju kroz prozor. Zaključak - platzcart je zakon! :)


17.08.2013.  5:33 (Moskovsko vrijeme)

Prošla je i druga noć u vlaku. Vani je već osam ujutro i pejzaž se potpuno promijenio, kao i ljudi u vlaku. Prekrasne visoke i guste cedrove i brezove šume, zamijenila je taiga, gdje je najviši stup od struje usred polja. Svako toliko prošarana močvara sada više ne nudi obilje zelenila već samo polja bijelih trupova koji ostaju kao aveti viriti iz zemlje . podsjetnik na nekidašnju brezovu šumu. Velika pusta polja sada su sve češća, a šume se pojavljuju tek na mače (fleke), sada puno rijeđe, niže i sa manje stabala. Stabala ovdje izgledaju razgranatije od prijašnjih visokih kompleksa šuma, gdje je svako stablo prodirali u visine, čvrstim trupom, krošnje koja je virila tek pri samom vrhu i sastajala se od tek nekoliko glavnih grana po presjeku.

Kao što je već Neno spomenuo tu većer smo se odlučili probati njihove juhice. I tako odšetala se ja do provodnice gdje uočih kartonsku juhicu s velikim komadom mesa, pa sad kako je pitati da li se to jede žlicom ili vilicom? I dok sam ja uzaludno prstom upirala u žlicu i vilicu razgovjetno govorila "ILI", masući pred ustima i pokazivajući na kutijcu, obje su mi se provodnice ljubazno smješkale. Jedne drugoj smo bile smješne. :) Nakon puno smješkova ista provodnica koja me dan prije smrknuto gledala, sad mi je brižno spremala juhu, razbila rezance da bude ih lakše jesti, natopila kipućom vodom i odnesla do stola. Tko zna na šta sam ja sve rekla da u tom razgovoru :D.

I vlak se noćas opet promijenio. Većina žena i djece je izašla, te je umjesto njih sada većina muškaraca - koji se za razliku od nježnijeg spola ne ustručavaju previše. U prijašnjoj varijanti separea s 4 kreveta, jedna je gospođa na gornjem krevetu bila "višak" u grupici od majke s dvoje tinejđerki koje su zauzele potpuno i bez pardona cijeli donji stolić. I tako je brižna gospođa na gornjem katu ostala ležati tijekom cijelog puta. Sada, muška varijanta potpuno drugačija. 5:54 po Moskovskom vremenu, vlak još spava, ali to nije spriječilo gospodina da se spusti sa svog kreveta i sjedne na krevet ispod sebe gdje drugi gospon još uvijek spava. I tako ovaj gornji sijedi pored njegovih nogu, gricka svoje sjemenke i pijucka čaj :). Ni prvi, ni drugi se ne bune.
Glavne još razlike u muško/ženskom ponašanju su u presvlačenju. Dok se žene skrivaju ispod plahti ili im druge drže iste kao separe, muški se bez beda prešetavaju bez majce i presvlače na svojim krevetima. 
U svakom slučaju tko god se odluči na takav put, može puno naučiti od lokalaca. Od normi ponašanja do trikova kako se snaći.